Ako sretnete negde nekad ovakvu sliku, okrenite glavu ako već nemate želju ili snagu da pomognete. Samo nemojte buljiti sa užasnim izrazima na licima.
Foto: Freepik
Marche pumpa, odmah posle Zagreba prema Sloveniji. Sve je puno. I kafić. I parking. I toaleti.
Posle višesatnog maltretiranja na granicama i nonstopne vožnje pristajemo ovde. Izvodim Nikolu iz auta do toaleta. Iz samo njemu znanih razloga krene sa negodovanjem. Ne ume mi objasniti šta ga je uplašilo. Kao ukopan ne želi da se pomeri, opire se i viče glasno.
Nikola ima autizam. Kad je dete sa autizmom mlađe lakše je biti u svakom danu. Kad je dete sa autizmom snažan mladić ruke su vam vezane. Umom pokušavate sve kako biste prevazišli ogroman problem koji nastane oko tako jedne najobičnije stvari kao što je odlazak do toaleta. Mogla sam ga, neovisno što urla ugurati u auto, ali okupljeni svet bi prijavio policiji otmicu, garant. Na to bi im zaličilo. Mogla sam ga jednostavno ostaviti tamo, upaliti auto i krenuti (jednom mi je to uspelo) i on bi odmah dotrčao sam i ušao. Mogla sam milion stvari, ali sam bila onemogućena onolikim pogledima uprtim u nas. Svi, ali svi su gledali predstavu koja je trajala bezmalo dvadesetak minuta.
Umesto da se koncentrišem na rešenje novonastalog problema, ja, oduzetog tela, drhteći, samo razmišljam kako ćete vi koji ovo gledate reagovati. Gledali ste zaprepašteni, neki zgroženi, ničiji pogled sa empatijom nisam srela. Niko mi nije prišao da pita može li nekako pomoći.
Videlo se da N. nije ni razmaženo derište ni oteto dete. Grlila sam ga i plakala na vetrometini terase obične pumpe.
Uglavnom izdržim stres.
Ovaj put me posekao.
Zašto ovo pišem?
Ako sretnete negde nekad ovakvu sliku, okrenite glavu ako već nemate želju ili snagu da pomognete. Samo nemojte buljiti sa užasnim izrazima na licima. Odmažete nam ljudi. Oduzimate i ono malo snage kojom raspolažemo.
Jer mene na primer, neće ova epizoda zadržati zatvorenu u kući.
Sutra je već novi dan.
I eto nas opet, na nekim novim pumpama.
Elem, učimo se različitosti i kulturi ponašanja.
Nije teško.
P.S. Znam da će mi mnogi sada napisati u svom samoohrabrujućem stilu bajke o tome kako im to ne smeta, ili kako su oguglali, ili kako su čak i ponosni na to što su im deca drugačija, kako nas je Bog odabrao jer smo jake itd, itd, itd… nismo jake i ne možemo same. Cela zajednica treba biti uz nas. Empatija i podrška. Za početak dovoljno.
Autor: Nikolina Crnogorac
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Ćerka mi je rekla da su je u školi nazvali glupom i ružnom. Evo šta sam uradila
“Mila, šta je bilo?” “Mama, drugarice su rekle da imam ružnu kosu i da sam glupa” – rekla je i briznula u plač. Na ovako nešto je retko koji roditelj...
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Nema komentara.