Namrštila se – Pa, da sam ostala na toj prvoj, kuca torbici, ja bih patila za svakom od tih sledećih… I dalje bi ih možda želela, iako sam sad velika (idi begaj, ima 12 godina!!!) jer nisam to proživela.
Uf, ovo će biti teže nego što sam mislila, uzdahnula sam, suviše glasno…
-Da, možda. Ali zamisli da si u teškoj lovi i da recimo imaš sve torbice i torbe na ovom svetu. Da znaš, da ako bi sutra neki dizajner izbacio novu torbu, ti bi dobila svoj komad na neviđeno, već bi bila jedna poslata na tvoju adresu. Da li bi to bilo zanimljivo? Ili, da u jednom trenutku pestanu da proizvode, recimo te torbe, nije bitno šta, svega je već toliko na planeti da bi opušteno mogli sve sem hrane da prestanu da proizvode… I ti imaš sve torbe na svetu!!! I smoriš se posle ti dana .A onaj što ima dve, još uvek može da želi, da sanja da mašta o svim onim torbama koje si ti za kratko vreme već imala, iskoristila i smorila se… On, tj.verovatno ona,-pokušala sam da budem duhovita, -još ima šta da želi, a ti?
Pogledala me je sa malo boljim izrazom lica. – Dakle, velika sam (jesi vala baš!!) samo mi reci da li me tešiš ili stvarno tako misliš? – bilo je pitanje
– Znaš da tebe i tvoju sestru ne lažem. Ne tešim te, nisi glupa, shvataš i sama… Najiskrenije tako mislim. Uostalom, da ne mislim tako zar ne bih jurila za lovom? Postoji mnogo načina da se još zaradi, i pošteno i nepošteno… Zar tvoj otac i ja ne pokazujemo to svojim načinom života? To da novac nije sve? Da je važan taman koliko da može pristojno da se živi, da se ljudi hrane, odevaju, leče, imaju svoje male hobije, male radosti, letovanje neki vikend van grada… Sve preko, opterećuje. Što bi rekao Ršum-Bogat uvjek umre u žalosti, sirotome Bog dušu da prosti. -Sad se i ona nasmejala. Kako i ne bi na Ršuma.
Konačno taj osmeh! Nastavljam, ohrabrena: -Svi pesnici, mudraci, svetitelji su pisali o tome. Materijalno ništa ne znači. Sve je u čoveku, u njegovoj duši, naravi, njegovom odnosu sa drugim ljudima… Želja je najvažnija. Znaš onu Desankinu: -jer sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da…“
– Isto tako jedna druga spisateljica je rekla:-Nema velike sreće, velika sreća je samo zbir malih. A na malim srećama treba raditi. Dodati životu malo muzike, malo boje, malo soli…“
– Dosadna si -opet se nasmejala. -To znaju i vrapci oko naše kuće, stalno to pričaš…
– Ma nemoj! A jel samo pričam ili i dodajem boje, muziku i malo soli? A? Ajde reci…
– Dodaješ – uozbiljila se opet i zagrlila me.
Odahnula sam. Veruje mi. Ali ipak, roditeljski crv sumnje je nastavio da vrti.
– Dobro, a čemu sve ovo? Da li ja sad treba a mislim da tebi nešto nedostaje u životu? Da si nesrećna? Željna nečega? Ajde sad ti budi iskrena?
– Pa..ne… Ne fali mi ništa…ali svega bih volela da imam malo više-nasmejala se i oborila pogled… Znaš već, septembar je i svi su se skroz ponovili. Neki imaju i tablete, ove telefone…ma svašta… pa sam se eto, zapitala kako li je to kad možeš da imaš baš sve? Samo me je zanimalo…
– Naravno, razumem. Ali, znaš da tvoj otac i ja dajemo sve od sebe? Klimnula je glavom. -I da je milion dece koja imaju mnogo manja nego ti? Iiii, da si za nekoga ti srećna mala bogatašica? –kiselo se nasmejala ali je klimala glavom sve vreme….
Ovo me je baš iscedilo. Ovaj razgovor mi danas nije prijao. Ne, danas kada je u novinama vest da se dečak od 18 godina ubio zbog nemaštine. Od rođenja je živeo u kući bez struje. Nije imao ni za mesečnu kartu do srednje škole. A, ja treba da odgovorim kako je to kada imaš sve…
Eto, stvarno ne znam. Ali, stvarno ne bih ni volela da znam…
Ima ona knjiga Rich dad poor dad u kojoj je super objasnjeno koje suptilne i otvorene psiholoske poruke salju bogati roditelji, a koje sirimasni i srednje klase.
Ovo je super primer, salje se detetu poruka da novac i nije nesto vazan:) Kad ga nemam, bolje da ni ne zelim 🙂
-Svi pesnici, mudraci, svetitelji su pisali o tome. Materijalno ništa ne znači. Sve je u čoveku, u njegovoj duši, naravi, njegovom odnosu sa drugim ljudima…
Materijalno i te kako znaci. Ne po cenu svega drugog, ali moze svasta nesto da donese – i kvalitetniju brigu o zdravlju i pristup kulturi, nauci… Ja preferiram da svoju decu ucim kako da zarade. Ako „tvoj otac i ja dajemo sve od sebe“ a novca i dalje nema, znaci da treba da menjamo taktiku. Treba nauciti nesto novo sto se sada trazi.