Marisina majka je uvijek bila umorna. Bila je to, prema rečima njene kćerke, super žena koja je osamdesetih godina prošlog veka pokušavala da ima sve.
„Mamin rad je bio čista suprotnost od onoga kako su ga godinama opisivali u novinama. Njena karijera je bila potpuno posvećena mom bratu i meni-ne samo da bi mogla priuštiti da nas pošalje na putovanja sa školom, već i da nam pokaže šta žene mogu da urade i šta mi zauzvrat možemo da učinimo“, objašnjava Marisa.
No, jedan osjećaj je često mučio Marisu. Bila je to krivica. Kako je odrastala postajala je svjesnija majčine neprestane žrtve i iscrpljenosti koje su trajale decenijama, a sve to da bi Marisi i njenom bratu život bio bolji.
„Prije nekoliko godina moja mama je otišla u penziju i njen život se ođednom potpuno promijenio. Njen alarm više nije zvonio u 05:15. Umjesto toga, sada svake sedmice ide na časove zumbe i pilatesa, a uveče gleda filmove sa svojom komšiniciom i uživa u čaši crvenog vina. Putuje, obilazi muzeje i filmske institute, šeta plažom sa starim i novim prijateljicama. Odlazi na sastanke lokalnog vijeća na kojima planiraju sami da sruše konzervativnu stranku, ali uvijek je kod kuće kada je vrijeme za opuštajuću kupku i njenu najdražu emisiju na radiju“, priča Marisa.
Mašina je napokon stala i Marisa je presrećna i mnogo joj je lakše zato što njena majka sada živi za sebe, a ne za svoju đecu. Više ne mora da ukrade još malo sna ili vremena sa svojom đecom. Njeno lice više nije zabrinuto i namršteno zbog gledanja u ekrane telefona, pejdžera i laptopa-sada ga obasja osmijeh kada joj u hladnoj zimskoj večeri Marisa dođe u posjetu. Danas je Marisa ta koja je umorna i koja zaspi na sofi.
„Svaki put kada mi moja mama pošalje poruku u kojoj piše da radi nešto što nije radila 30 godina-poput joge četvrtkom ili gledanja vijesti u šest uveče-ja se sjetim kesica od čaja u frižideru kojima je rashlađivala svoje umorne oči i pomislim da sada više nije umorna. Njen penzionerski život me tjera na razmišljanje o budućnosti. Moja mama ima kuću i penziju, stvari koje ja vjerovatno nikad neću imati. Na neki način sistem joj je ipak nešto pružio. Naporno je radila i danas ima sigurnost. Iako ja to nikada neću imati vjerovatno zato neću morati raditi toliko naporno kao ona. Ja nikada neću morati biti sve svim tim ljudima. Neću morati da radim toliko naporno da bih muškarcima i drugim majkama dokazala da sam sposobna i posvećena ili da bih pokazala profesorima da samohrana majka koja radi nije razlog za brigu već ambiciozna i nezavisna osoba kojom se njena kćerka može ponositi“, sa osmijehom na licu zaključuje Marisa.
Danas, Marisa shvata zbog čega je njena majka ustvari toliko naporno radila. Bilo je to da olakša život svojoj kćerkici i da se pobrine za to da ona nikada ne mora doći u situaciju da bude toliko umorna da zaspi na nogama.
Izvor: Lola magazin
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VESTI
Novi Sad: Pružile prvu pomoć i spasile život čoveku
Dobro pogledajte ove devojke. Pre nekoliko dana oko 19 časova na uglu Bulevara Oslobođenja i Bulevara Cara Lazara u Novom...
Profesorka Matematičke gimnazije, Ivana Milošević, najbolja na svetu
Profesorka engleskog jezika u Matematičkoj gimnaziji iz Beograda, Ivana Milošević, koja je u Tampi na Floridi izabrana za najbolju nastavnicu lidera u svetu, tu prestižnu nagradu u konkurenciji od 5.000...
Ja, Preduzetnik Samit porodičnih biznisa – događaj koji ne smete propustiti!
Ja, Preduzetnik Samit porodičnih biznisa pruža priliku za razmenu ideja, iskustava i najboljih praksi među generacijama vlasnika, kako bi se unapredila dugoročna održivost i uspeh porodičnih preduzeća. Samit porodičnih biznisa...
U ovim godinama zvocanje postane pomalo smešan ritual protiv uroka. I sve manje i manje smeta.
Ja: "Majko, slušaj divne vesti. Moj kum Petar i braća Veselinović su postali konačno asistenti na medicini, znaš ih sve sa faksa, dolazili su kod nas sto puta. Toliko sam...
Nema komentara.