Svi ljudi greše i svima je neophodna kritika kao ograda sigurnog prostora.
Ne prija, ali mućneš glavom i vratiš se na bezbedno.
100% prijatni odnosi su uvek površni, mlaki i nezainteresovani. Kada ukažemo jedni drugima na grešku, grubo se delimo na samosvesne i „namazane“.
„Namazani“ najčešće nisu zli, već ljudi sa lošim iskustvima koja posle, na nesvesnom nivou pletu mrežu samozaštite, ali lošeg kvaliteta.
Samosvestan čovek se pita: Ko mi se obratio? Koji je njegov vrednosni sistem? Ako tu ne nađe velike probleme ide dalje… Čime sam ovo zaslužio? Zašto baš na taj način? Da li sam propustio neka fina upozorenja? i NAJVAŽNIJE – da li je istina? Iščačka odgovore kod iskrenih ljudi iz svog okruženja, ako ih ima i/ili ode kod psihologa, kao kod prijatelja koji MORA da sačuva sve vaše tajne i promišljanja. I naizad dolazi do rasta: Kako da ispravim?
Sa druge strane „namazan“ razmišlja: Ko je taj i kako da ga uništim i nateram da ćuti?
Jedini smer akcije: ubi vesnika.
Želi da razbije svako ogledalo, a ne zna da je ogledalo jako veliko, samo se golim okom ne vidi celo. Vide se „glasni“ delovi.
„Namazani“ troše energiju na čekić kojim razbijaju vidljive delove i tako im prođe život.
Ako se stalno braniš – idi na izvor, proveri da li je čist.
Jedini lek je mirna savest.
Znali su sve to stariji ljudi, pa je moja baba mantrala: „Nemoj, pa se ne boj“.
Provesti život u ubeđivanju okruženja da ne veruju svojim očima, nego tebi je samo po sebi kazna. I to ogromna.
Autor: Snežana Golić