Iza nas je mnogo rada, pa lutanja, kucanja na razna vrata, nemoći, pa opet rada… On se često odvija i u snu, u našim glavama. On nije iza nas, on neprestano traje.

Piše: Milica Lazarević Jekić
Ona je poranila više od sto dana, pa ja sad, kao njena mama, sebi dopuštam da kasnim i uvek pomalo šepam za svim i svakim i svačim, malo zbog toga što je to, eto, moj ritam, a malo i zbog toga što znam da to baš i ne menja suštinu i da je vreme najbolje krojiti po sopstvenoj modli, svakako bolje nego se uguravati u postojeće modele. Juče je bio naš dan.
Od šoka do ponosa i nove snage
Biti roditelj prevremeno rođene bebe, koja raste drugačije od druge dece, možda i u dete koje se od njih razlikuje, prvo je koska koju ti život uvali, potpuno nepripremljenom, onda se pretvara u izazov, pa beskrajni ponos, dok ne postane potvrda da biti drugačiji i živeti drugačije od ustaljenog životnog stila nije biti naopak, već držati personalizovani ključ za stalni napredak i konačno – za sreću. Svaki, i najmanji korak, koji prosečan roditelj dočeka samo zadovoljnim, odobravajućim klimanjem glave, mi dočekujemo zagrljajima i otvaranjem šampanjca.
Iza nas je mnogo rada, pa lutanja, kucanja na razna vrata, nemoći, pa opet rada… On se često odvija i u snu, u našim glavama. On nije iza nas, on neprestano traje.
A opet, kada dan osvane, nema zevanja i oporavka od noći koju ste proveli uglavnom prevrćući se po krevetu koji vas je žuljao, mi smo im potrebni, jer smo glavni sastojak u njihovom osvajanju sveta. Više nema vremena ni za razmišljanje, jer saživot sa njima je čista posvećenost. Ljubav.
Mi smo mame i tate, ali smo i terapeuti, i defektolozi, i istraživači, i advokati… i šta god još treba da budemo. Istovremeno smo i ono za šta smo se školovali. I prijatelji. I nečija ljubav. Svakako ljudi koji za sebe stvaraju sunčana ostrvca predaha i optimizma, kako bi uvek imali svežu količinu energije za dalje. Jer mi trčimo maratone.
Biti roditelj prevremeno rođene bebe je ujedno i uvideti besmisao mnogih ustaljenih borbi, izvagati kada se držati po strani a kada se isprsiti i reći glasno jer je važno, prihvatiti da ljudi oko vas imaju različite kapacitete da razumeju, da vole i da daju sebe, često poražavajuće male. Naučiti da držite distancu od neznanja, predrasuda i osuda.
Smisao kao zvezdica-vodilja
Isto tako, roditelji poput nas, a ima ih više nego što pomišljate, često su umorni, ali prihvataju svaki poziv za dobru zabavu i čašicu i više smeha. Ne zameraju, niti imaju višak vremena da pronalaze zabavu u tuđem dvorištu. Znaju da dignu sve četiri uvis i da im zbog toga ne bude nimalo žao. Zašto bi? Oni znaju da obavljaju ozbiljan zadatak, i da to rade najbolje što umeju u ovom trenutku, znači punim snagama, mišićnim, mentalnim i srčanim.
Otkrivši smisao, još tamo negde u tim bolničkim prostorijama, ucrtali su i svoj put. On vijuga lepršavo i putuje daleko, iz ove perspektive se usecajući u horizont. Čeka nas avantura, držite se za ruke!
Šaljem veliki zagrljaj svim divnim ljudima koji su svoje mrvice prigrlili, da zajedno porastu. Uzdravlje!
Izvor: Cvrkutanje
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Mama i tata, ja nisam kriva što je vama loše!
„Mama i tata, ja nisam kriva za to što je vama tako… Nisam kriva što vi tako živite… tako jedno s drugim komunicirate… Nisam kriva što nemate hrabrosti i odlučnosti...
Nama niko nije govorio ”Volim te”
Piše: Angelina Radulović Nama niko nije govorio ”Volim te”. Nisi mogao isterati lako tu rečenicu iz naših naoko težački grubih roditelja. Njihove su reči bile skupe. Pohvale još skuplje....
“Jesu li vam rekli da su me tukli da crtam jer mama radi u … i čuva mi radno mesto?!”
Inspirisana provalom malograđanštine i arogancije, ilustrovaću naše duboke probleme jednim iskustvom. Dovoljno je staro, pre više od 6-7 godina, pa mogu o tome u kružoku javnosti. Imadoh učenika, visok lep...
Pitanja koje možete postaviti sebi i svojoj deci, ukoliko vas ovih dana preplavljuje strah
Prvo, razumljivo je što ste uplašeni. Ovaj strašni događaj poljuljao je naša uverenja o sigurnosti i o ljudskoj prirodi. Deluje kao da više ništa nije isto. Međutim, normalno je i da želite...
Nema komentara.