Priča o letu i moru, bez seksa

Ja znam da je danas u modi „predivnost“ i „magličasta iskrenost roze boje“ kada su tekstovi o roditeljstvu i porodici u pitanju, a naročito leti i na moru.

Piše: Tamara Obrenović

Šerujemo mile poglede i suptilno odmahivanje glavom dok gledamo našu decu kako su genijalni dok prave zvezdu u plićaku. A tek prvo kupanje?! I to s tatom! Nemoj je više, dosta joj je! Onda sumrak i geguckanje ženske bebe s haljinčetom i pelenom, preslatko, s hordom drugih kopnenih homo sapiensa. Velika deca ližu sladoled i i svi se smejemo kako je danas jedna gospođa na plaži sela s levim guzom na osu. Nekako svi izgledamo srećno. To je valjda zato što i jesmo srećni. Sutra možda pošaljemo razglednice na kojima će deca crtati, umesto da pišu. A poslednjeg dana, za uspomenu, skupljanje posebno lepog i neobičnog kamenja kako bi smo se potom čitave godine podsećali ovog, skoro pa savršenog, odmora.

- Advertisement -

Nemam inspiracije za tu vrstu razmene.

 Tačnije, osećaću se mnogo bolje ako se na vreme izjasnim da ovde nema ničega edukativnog, kao ni božanstvenog. Da se ne začitate. Nema saveta kako da što bolje opremite putnu apoteku ili kako da pobedite dosadnu upalu uha. Nema ni toga kako da dete naviknete na kupanje, muža na sebe, a sebe na ciklus koji naravno uvek pada u nevreme. Nema ničega što je predivno, dirljivo i „zaista tako“. Jer, da rasčistimo – za mene se putovanje s decom na more –  ne može zvati odmor.

Odmor je ležanje na pesku i žmirkanje. Lenjo kretanje grešnih misli. Bosonogost i bezbrižnost. Dugo ćutanje, a potom dugo gledanje. Zanimljiva hrana i zanimljivi susreti. Zeleno i plavo. Noćni zrikavci. Spavanje.

A putovanje s decom, nakon čega kažem: „stvarno nam je bilo predivno i odlično smo se proveli“ uglavnom znači da sam uspela da pojedem više od jednog obroka za dve nedelje u sedećem položaju, da se niko nije ozbiljnije razboleo i da razvod nismo pomenuli više od dva puta dnevno.

Do pre nekoliko godina, sam jun i kraj školske godine, izazivao je kod mene psihosomatske reakcije. Približavanje godišnjeg odmora inspirisao me je da svaki put izmišljam – zbog čega ove godine ipak ne možemo na more. Smišljala sam različite stvari – od zdravstvenih tegoba koje bi me onemogućile da putujem, pa do čisto ekonomske svesti jer vremena su teška i šta nam fali i u Beogradu. Ipak, moja roditeljska savest bi posustala svaki put i ja bi svakog leta iznova pokorno stavila svoju glavu na panj.

Glava na panju znači da je naš automobil uglavnom uvek isti, a da stvari nekako svake godine ima sve više. Ideja da se pakujemo u kese za đubre umesto u fensi kofere donosi osim lošeg imidža i daleko više prostora. Račun je jasan: na četvoro dece i dvoje odraslih, potrebno je 6 peškira za plažu, 6 velikih običnih peškira i 6 malih. I to s nadom da ću negde zabosti perionicu. Ako se to ne desi, ribaću na ruke s sapunom „merix“. Strava provod. To je uglavnom već jedan kofer. Higijena, pegla, inhalator za bolesnike i kućna apoteka zauzima drugi manji kofer. Svako od nas ima svoj kofer, s tim što je primetno, što si mlađi – kofer ti je veći. A ja kao u filmu, na kraju svakog pakovanja, pri pogledu na nesagledivu gomilu kofera i kesa – izgovaram čuvenu rečenicu: „Ma šta meni treba, kupaći i ništa drugo“.

Kada se, prkoseći svim zakonima fizike, u sumrak ipak spakujemo u naš Reno Espace (koji je na izdisaju), sledi divljenje užeg i šireg komšiluka koji nas razneženo gleda. Sudbina je htela da veći deo našeg komšiluka čine predstavnici romske populacije koji nas obožavaju jer „vidi ovu ona je naša, rodila je četvoro“. Nakon što  mahnemo svima u našoj ulici – jer leto je i svi sede do kasnih noćnih sati na šamlicama ispred svojih kuća, počinje naš put na more.

- Advertisement -

Do Vidikovca stajemo sigurno jednom jer nisu svi piškili. A možda ni kakili. Na magistrali se izvinjavam mužu što sam zaboravila njegovu knjigu za čitanje (onu koju sam čitao pre 4 meseca u sauni. pa koju? pa onu, svašta). Atmosfera u autu dostiže usijanje jer se Plavookom užasno spava i kenjkav je, Sunca Sinu duva, a LešnikDevojci je užasno vruće. Zlatokosa počinje da vadi arsenal iz svog ranca iako je prošlo 22h i zahteva više prostora, glasniju muziku i na koncu se rasplače jer nije ponela Tigija. U tom trenutku naš pas Munja koji čuči iza suvozačevog sedišta, počinje da zavija.

Moj VoljeniMuž otvara svoj prvi RedBull i glasno uzdiše. Ja gledam niz put i govorim sebi – kako smo stizali ranije, stići ćemo i sad. I tako stvarno i bude. Svake godine mi zaista stignemo na neku obalu mora.

Raspored aktivnost u našoj porodici tokom putovanja teži da imitira idealne okolnosti, ali zbog neprestanih izuzetaka, fleksibilni smo i adaptibilni. Nikada se ne zna kada će se neko s nekim posvađati, kada će neko nekoga pljunuti, ogrebsti ili ujesti, a kada će mom VoljenomMužu propasti ideja o idealnom odmoru što će načisto uništiti njegov unutrašnji mir, koji istini za volju, nikada nije ni postojao.

Dolazak na plažu znači da nam je potrebno više mesta nego drugim, normalnim porodicama. Više mesta na plaži, više mesta u vodi i više razumevanja svih ostalih ljudi koji su došli na to isto mesto s jednom skoro pa besmislenom idejom – da se odmore. I pored svih pedagoških struja koje sam lično atestirala na svojim potomcima, redovno zaključim – puno toga nisam uspela nikada da ih naučim, iako sam se zaista trudila.

Na primer, istog trenutka kada svako od moje dece dodirne svojim stopalom pesak – počinje da viče. Kao da im od vreline peska pregori slušni aparat. I to nema nikakve veze sa jedom. Oćemo u vodu?! Ori se oko moje glave kao zvonjava.

Onog trenutka kada dodirnu vodu počinje ocenjivanje temperature vode, talasa, živog i neživog sveta, planova za ronjenje i skakanje – i sve to iznad nivoa dozvoljenih decibela u mestu gde žive ljudi. Osim prskanja članova svoje porodice, moja deca uživaju u prskanju i svih drugih ljudi koji opet u tome nikako ne uživaju. Red izvinjavanja, red pretnji. Marširam po plićaku kao oficir na rubu nervnog sloma. Ne znam dal da ih pobijem ili da ih fotografišem. Poglede drugih ljudi s plaže skidam sa sebe kao one dečje tetovaže, ali oni ostavljaju na meni trag i umaraju me. Umara me to što me gledaju kako izgledam kao pomahnitali noj koji trči levo-desno u reonu koji zauzimaju moja mladunčad.

- Advertisement -

Naravno da se odmaram i uživam na letovanju. Najlepša prijateljstva sam sklopila s lokalnim doktorima i apotekarkama. Nastojim da do brojeva njihovih mobilnih telefona dođem što pre kako bih bila opuštena i u ponoć. Svako popodne razmestim kujnu i zablistam kao Džejmi Oliver. Po principu „manje je više“. Malo rukole, jedna jagoda i prepolovljeni komad pečenog krompira. Kada se ispostavi da su nedovoljno sofisticirani za tu vrstu jelovnika, pakujem ih i vodim na giros. Nema boljeg detoksa od site i ćutljive dece.

A muž? Mog VoljenogMuža na našem porodičnom letovanju viđam u prolazu. Istog dana po dolasku, on kreće u jednu temeljnu izvidnicu kako bi ustanovio gde je najbolji internet u mestu. Kućni internet mu nikada nije dovoljno dobar i neophodno je da nađe neki brži i jači kao bi svoja neodložna posla odgovorno obavljao. Takav je on, znate. Odgovoran i ozbiljan. Što možeš u decembru, obavi u julu.

„Idem nešto da završim“ postaje njegova letnja mantra i mi se tih dana susrećemo slučajno – po stepenicama, ispred radnje, na doku. Zaista deluje zauzeto. Povremeno, dok se mimoilazimo, pukne me neka prastara emocija jer smo se nekada davno i upoznali na moru. Dok gledam tog čoveka u papučama koji se polako udaljava, zastanem neko vreme i razvlačim taj svoj pogled ko žvaku koja se s jedne strane zalepila za njegov vrat. Onda u trenu pregrizem nit i podignem cegere jer nemam vremena za to. Na odmoru sam, znate.

S budinim strpljenjem krckam te letnje dane i pripremam se psihofizički, poput morske nindze za finalni udarac godišnjem odmoru – pakovanje i povratak kući.

U povratku je sve isto, samo malo gore. Moja deca tada podsećaju na četu ranjenika, a ja na požrtvovanu ratnu medicinsku sestru koja im previja rane stečene na letovanju, daje terapiju i skida temperaturu. Teskobne uzdahe mog VoljenogMuža više i ne čujem, mada između nas i dalje lebdi ono njegovo nezadovoljstvo zbog knjige iz prvog pasusa koju mu nisam ponela.

Ukoliko radi lift u našoj zgradi, nakon 1000km, kući se vraćam s radošću jer me moj život strpljivo čeka u sređenoj dnevnoj sobi, s veš mašinom i mojom drugaricom Gvozdenkom koja me razume.

Ukoliko ne radi lift u našoj zgradi, nakon tih 1000km, kofere i decu  nosim u zubima do petog sprata sričući u sebi „Još samo ovo i sve je gotovo!“. G o t o v o.

A onda sutradan, umirena zvukom mašine za pranje suđa, ni ne trepnem na zluradi komentar komšinice da nešto i nisam uhvatila boju. Dok mi u svesti ubrzano blede porodične uspomene s mora, u nekom posebnom ritmu odklepećem niz hodnik, dostojanstvena i srećna jer se odmor napokon završio i ja sam ponovo kod kuće.

Izvor: Gaga blues
spot_img

Najnovije

Veliki protest studenata, roditelja, đaka, prosvetara i IT-jevaca ispred Školske uprave Novog Sada

"Više hiljada ljudi okupilo se kod DIF-a, na Trgu slobode i kod Futoške pijace i u protestnim šetnjama se spojili ispred Školske uprave"

Dve roditeljske greške koje pretvaraju decu u narcise

Roditeljstvo nije ni malo lak posao, a podizanje emocionalno stabilne dece je još veći izazov

Namirnice koje regulišu nivo šećera u krvi

Održavanje stabilnog nivoa šećera u krvi ključno je za opšte zdravlje, bez obzira imate li dijabetes ili ne.

Divergentno mišljenje kod dece: Kako podstaći kreativnost i maštovitost od malih nogu

Deca su po prirodi radoznala i kreativna, ali da li im dopuštamo da slobodno istražuju i razmišljaju na svoj način? Saznajte kako da negujete divergentno mišljenje kod dece i zašto je ono ključno za njihov razvoj.

Roditelji novosadske osnovne škole pokrenuli pitanje ZAUSTAVLJANJA školske godine

Zahtevom su se obratili nadležnim institucijama kako bi se odreagovalo na trenutno stanje na svim obrazovnim nivoima

Pratite nas

KOMENTARI

17 Komentara

  1. Ne mogu da ne pitam „šta ti bi da rodiš četvoro dece?“!?! To prvo, a onda i sledeća pitanja: da li vi kao muž i žena, roditelji sa istim pravima i obavezama svoje dece uopšte komunicirate i zajednički učestvujete u njihovom vaspitanju, čuvanju i sl? Ako ne, pročitaj ponovo prvo pitanje… A onda i na kraju, vi kao porodica možete da budete sami sebi dovoljni, bitan je samo ugao gledanja – treba na sve gledati kao na igru i sve će biti mnogo lakše! Ko dođe na plažu i očekuje da su deca mirna, da ne viču i ne prskaju, taj neka menja plažu, decu, sebe. Ja sa svojom decom vičem i sama, smejem se naglas, prskam i njih i sebe i muža i sve oko nas i apsolutno me baš briga da li me neko mrko gleda jer sam na ODMORU I UŽIVAM SA SVOJOM DECOM I SVOJOM PORODICOM. Kome to smeta, može da se skloni i/ili ne gleda. Pa čak i pakovanje i nošenje kofera, u svemu ima draži i svaka uspomena je vredna… Ali za sve ovo je potreban dobar brak, dobar muž i dobar otac.

  2. Ovako ce izgledati moj odmor za koju godinu sa cetvoro dece ako ikad uspem da skupim pare za njega.
    Poz autoru!!!

  3. Majku ove vesele cetvorke licno poznajem i obozavam… procitala tekst dvaput i svake godine cu ponovo… pred odmor sa samo dve male zakeralice… bez muza, doduse… veliki pozz za sve mame koje se ovako ili onako trude da svima bude lepo 🙂

  4. Jaooo divno….nista nije tesko kada nadjes nekoga da ti napravi cetvoro dece…Pozdrav komsiluku…

  5. Pa ovo je sjajno! Svaka Ti čast na tekstu, i iskrenosti. Prvo sam mislila kako si verovatno malo iskarikirala, čisto radi literarnog doživljaja nas čitalaca, ali kad se setim svih svojih divnih “odmora“ sa mojih “samo“ dvoje, malih, shvatim da si samo iskrena. Nadam se da ćeš jednom posle “odmora“ otići i na odmor. 🙂

  6. Oh draga moja, slatko sam se smejala , jer isto kao i ti imam njih četvoro i reno espace a i kuče, u mnogim sam se situacijama prepoznala, kao da si me gledala sa strane hehe, u svakom slučaj porašće i oni a život na koji smo navikle će nam nedostajati budi sigurna, ne trudi se da sve bude savršeno jer je to nemoguće, meni je to bio problem da
    prihvatim, a kada sam prihvatila sve mi je bilo mnogo lakše. Imam ćerku 14,5 god. ( tinejdžerka) sina 10,5 i 2x sina
    5god. Sve u svemu, kad porastu imaćete čega da se sećate i slatko nasmejete, veliki pozdrav iz Kragujevca

  7. Ja sam prvi put sa prvim detetom na moru. Gepek nam izgleda isto kao tvoj. Suprug pije red bull ,a ja animiram bebu od godinu dana da je super zabavno da sedi vezana za stolicu 10sati. Nasmejala sam se…a sad odoh da vidim sta me zaista ceka! VELIKI POZDRAV

  8. Jaao pun mi je kofer majki koje jadne ne mogu da zive od obaveza. Ja sa troje dece (10, 6 i 4 g.) i punim radnim vremenom nikad, ali bas nikad, letovanje nisam dozivela kao stres gde sve oko sebe zelim da pobijem (sacuvaj me Boze na komentaru). To je period koji mogu da iskoristim za max. prepustanje svojoj deci. Decu nauci da imaju obavezu da cuvaju kedni druge draga moja. A sve stvari uspevam da spakujem u gepek i na krov Fiat punta. Prekini da s.r.s i uzivaj sa svojom decom. I znaj da svaka temperatura teze pada njima nego tebi. A sto se tice muza…no comment. Moj meni pomogne kad treba. I zato prekini da kukas i s.er. i trazis da te zale, i da glumis zrtvu. Lupi sebi samar i uzivaj sa tom decom…

  9. Što se divim ovim savršenim majkama sa savršenim muževima koje uživaju u svakom trenutku svog ružičastog života…Draga Tamara, ja se prepoznah u tvom tekstu, iako imam jedno dete manje i umesto psa – morsko prase 😉 Svaka ti čast na iskrenosti i hrabrosti i duhovitosti… slatko se nasmejah…Drži se ! 🙂

  10. Mogla je da ide na to divno letovanje i bez muža pošto je očito on bio tu samo u prolazu (Pitam se da li je tako i kad nisu na odmoru). Možeš misliti ONA ide sa decom i cegerima a ON im se javi u prolazu ili ONA će ih nositi uz stepenice ako lift ne radi?!? Izvinite, ali ja to ne razumem.

  11. Pa ima i porodica koje su organizovane, vesele i stanu u mnogo manji auto i sve bude Cool! Bez ideja o razvodu, bez kukanja, izgladnjivanja… To što je neko zaboravio šta je roditeljstvo pa se kasnije muči ceo život, ne može biti interesantno ni romansirano ničim… Sorry…
    Dakle, kao ispod slike iz teksta: gde čeljad nisu besna, ni kuća nije tesna.

  12. Mogu samo da potpišem od reči do reči JA, ANU, CECU i LUKU! I da dodam – blago tebi kad imaš finansijskih sredstava da svake godine obezbediš letovanje za šestočlanu prodoicu. Znaš, ima nas koji bi smo bili presrećni samo da možemo da priuštimo svojoj deci i sebi more svakog leta, i ništa, ali baš ništa nam ne bi bilo teško i naporno…

  13. Iskreno dosta mi je vise kukanja ovih sto imaju copor dece i sve im tesko,sami ste ih rodili i hteli tako pa ne kukajte onda. I da imam i ja dete – jedno ali vredno i ne ne zelim vise dece jer svi oko mene koji imaju vise od jednog deteta kukaju i zapomazu kao da ih je neko terao na to.
    Imam divnog muza,koji mi od rodjenja naseg jedinca pomaze u svemu iako ja ne radim (jer nemam potrebe za tim),muz radi ,idemo svake godine na more, ali od 365 dana godisnje ja sam 355 zaduzena za sve sto je detetu potrebno a kada odemo na more moj muz preuzme sve obaveze oko naseg sina i uzivam na svakom godisnjem odmoru,procitam bar dve knjige i ispijam kafe na miru,jer smo se mi kao par dogovorili tako,on preko cele godine uspe po dva-tri sata dnevno da provede sa njim i uvek jedva ceka more da moze da mu posveti vise vremena. Sve je stvar dogovora izmedju vas,tako da ovaj tekst me uzasava kao i slicni koji samo sluze da se nesrecne i nezadovoljne mame istresu i kukaju. Sredite svoj zivot,odnos sa suprugom i ne radjajte toliko dece samo da se kaze da ste ih rodili vec ih rodite zato sto zelite,vaspitajte ih i naucite lepom ponasanju i ne kukajte vise!!!

  14. Ovoliko zlonamernog preseravanja davno nisam pročitao u komentarima…

    A komentar tipa, „dodjem sa svojom hordom, urlamo i praskamo se pa kome se ne sviđa neka ide sa plaže“ otkriva odsustvo elementarnog civilizacijskog ponašnja. Zbog ovakvih smo svi sa Balkana etiketirani.

    Po ovoj logici, drugi nisu došli na odmor, pa tako bezobrazni ne vole urlanje i prskanje na plaži….užas!

    A o ovima što su presrećni u svojim brakovima, sa usiljenim ,,love story“ šmekom…no comment.

    Konačno, mnogodetnim porodicima želim, kao i svaki normalan čovek, puno sreće!

    • Piscu, NSR a i ostalima koji misle da porodice glume ružičastu idilu… nema potrebe za takvim tonom… organizovane porodice zaista postoje… to nije gluma već jako puno ulaganja svih članova porodice pre svega roditelja (Oba).

      Zaista ne želim da pametujem niti bilo koga uvredim, ali mislim da odmor pisca zaista ne mora da izgleda tako…. Na kraju mi sami možemo zaista mnogo da utičemo na način svog življenja, tako i pisac ovog teksta sigurno može nešto da promeni da joj odmor ne izgleda tako…. Za početak stav, a onda i da proba nekoliko načina kako bi došla do tog svog odmora iz snova… Što joj zaista želim …

      Suorug i ja imamo dvoje dece i trudimo se da što češće putujemo sa njima (pored punog radnog vremena, a neretko i prekovremenih nemamo mnogo vremena za igru sa njima i odmor je idealno vvreme da im se u potpunosti posvetimo) Gotovo uvek idemo svojim kolima a neretko vodimo i kucu. I iskreno ni jedan naš odmor nije bio kao što je opisano u tekstu. Teže je bilo sa jednim detetom, ali sada kada su dve mnogo je lakše i nama roditeljima ostavlja vreme za nas. (deca nam imaju 1,5 i 4 godine)

      Putovanju se svi radujemo, kofere pakujemo zajedno i u smehu. Pogotovo jer mlađa devojčica kako šta mi ubacimo izvadi i pokušava da obuče… svako nosi po jedan kofer (približno istih dimenzija i to je ograničenje koje smo dogovorili) + kofer sa peškirima koji je malo veći od ostalih.

      Tokom puta pevamo, čitamo priče, s tim da gledamo da veći deo puta bude noću i time rešavamo, piški mi se i kaki mi se opcije svako malo… Suprug i ja se smenjujemo na svaka dva sata u vožnji i na taj način nijedno ne bude umorno od vožnje i puta.

      Kada stignemo u smeštaj zajedno raspakujemo stvari i idemo na plažu, obilazak… zavisi od toga gde smo se i kojim povodom uputili…Ako je u pitanju more na plaži se igramo skačemo, trčimo, prskamo…. uglavnom gledamo da idemo na plaže gde su porodice i gde ima sadržaja za decu, kako ne bismo smetali drugima koji žele drugačiji vid odmora…. Na plažu idemo zajedno a ako se desi da neko od nas dvoje mora nešto da završi za posao, taj ostane u smeštaju, završi šta ima i onda se pridruži ostalima.

      Svaki dan kuvamo ručak i to raspodelimo po principu jedno kupa decu a drugo kuva ručak.. nešto kratko, brzo lagano… npr. supica od šargarepice sa malo melevenog mesa i testeninom gotovo za 15-tak minuta, obarimo povrće i ispečemo meso na vodi sa malo ulja sve bude gotovo za 20 min), posle toga raskrčimo i posle toga odmorimo (obavezna popodnevna dremka). Večeru pripremamo sami, a posle nje u šetnju… Ove godine smo baš dugo uveče šetali (do ponoći). Mlađa je spavala u kolicima a starija zajedno sa nama upoznavala predivno mesto i istorijske delove istog.

      Dakle da bi vam bilo dobro, treba da sednete, popričate, posvađate, iznesete svoje mišljenje i onda dođete do rešenja koje će svima odgovarati. Tako po mom mišljenju treba da funkcioniše porodica… Ima i sreće i tuge, i smeha i ljutnje, i svađe i dogovora…. I ne nije gluma ili kako pisac kaže „usiljeni love story smešak“

      Želim vam svima da pronađete svoj mir i sreću … samo znajte put do toga nije posut ružinim laticama već trnjem koje treba da posečete (a pre toga da nađete alat i prilagodite ga za rad) ….

  15. Ali pegla je pobedila! 😀
    Ej, peglu nositi na more 8)))
    Pa to se samo za svadbe koristi 🙂

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img