Dr. Tereza Belton, koja je viši istraživač na Univerzitetu Istočna Anglija, odjeljenju koje se bavi edukacijom i celoživotnim obrazovanjem, razgovarala je i sa velikim brojem autora, umetnika i naučnika kako bi istražila učinke koje proizvodi osećaj dosade.
Nakon razgovora sa umeticom Miru Sijal koja joj je opisala svoje odrastanje u malom rudarskom mestu, Bolton je shvatila da je nedostatak organizovanih aktivnosti u tom malom neatraktivnom mjestu naveo umetnicu da razgovara s ljudima i da se upusti u bavljenje aktivnostima kojima se u drugim okolnostima ne bi bavila, poput dugih razgovora sa starijim meštanima ili učenja kako se prave kolači.
Pustite decu da se dosađuju
“Dosada je često povezana s usamljenošću. Sijal je u svom detinjstvu provodila sate i sate gledajući kroz prozor prema poljima i šumama, prateći promene vremena i izmene godišnjih doba. Ali najvažnije je to da je dosada naterala da piše. Od najranijeg uzrasta vodila je dnevnik u koji je zapisivala svoja zapažanja, kratke priče, pesme, ali i oštre kritike. Ona sama smatra da je to bio uvod u njenu kasniju spisateljsku karijeru”, zaključila je Belton.
“Prisilna samoća zajedno s praznim papirom izvanredan su podsticaj“, smatra komičar koji je kasnije postao i pisac. Grejson Peri tvrdi da je osećaj dosade koristan i za odrasle. “Što više starim, sve više cenim razmišljanje i osećaj dosade. To je zapravo vrlo kreativno stanje…”, kaže Peri.
Neuronaučnica i ekspert za poremećaje mozga, profesorka Susan Grinfild, u svom razgovoru sa dr Belton takođe je iznela svoje sećanje na odrastanje u siromašnoj porodici bez braće i sestara, sve do 13. godine. “Ona je bila srećna smišljajući sama način na koji će se zabaviti, smišljala je sopstvene priče, sama ih oslikavala i često je posećivala biblioteku”, kaže dr. Belton.