Počinjem ovo da pišem i ne mogu da verujem da su prošle skoro 3 decenije… Marko i ja smo bili mali kada nas je tata jednog dana odveo na Kraljevicu, brdo u Zaječaru, stavio na male, plastične skijice, dao nam štapove i rekao „Čekam vas dole“. Marko i ja smo se pogledali zgranuto a onda odlučili da ipak krenemo. I tako je počelo naše zimsko, sportsko detinjstvo…
Piše: Maja Petrović
Iz ugla odrasle osobe mogu danas da kažem da je „čekam vas dole“ bilo jedva 100 metara toliko blage padine da bi se u ovim godinama zapitala da li mogu loptu da zakotrljam niz nju? Tada, prvi put sa skijama na nogama – naš „spust“ je bio neopisiva demostracija dečije neustrašivosti Iste godine smo dobili prave skije i provežbali ih na Crnom Vrhu.
Prave skije, za one koji se toga sećaju, su tada bile daleko od kratkih karving skijica koje se danas voze. Mera se uzimala tako što se podigne ruka iznad glave i to je bila prava dužina. Bile su ogromne i predugačke. Ipak, tata je imao teoriju da pravi skijaš mora da nosi sam svoje skije. Nije morao da nas ubeđuje puno jer smo mi jako hteli da postanemo pravi skijaši.
Tako sam na planini naučila da sama vodim računa o svojim stvarima i da to niko ne treba da radi umesto mene.
Kao što sam pomenula, prvo mesto za vežbu je bio Crni Vrh blizu Bora. Bila su to lepa vremena, osamdesete. Živelo se uredno a vikendima išlo na izlete uz roštilj. Leti na jezera na plivanje, a zimi na skijanje. Svake subote bi kolone automobila polazile iz Zaječara na Crni Vrh, skijali bi ceo dan dok ne padne mrak, a onda se uveče vraćali. Sve bi ponovili i u nedelju. Kakvo zimovanje?! Tih 7 dana zimovanja bi bili samo začin uz svaki vikend na snegu. Doduše, tada je i zima bila zima – pa je uglavnom bilo snega.
Crni Vrh je bio prilično pusto mesto sa „sidro“ ski liftom. Sećam se da su šipke bile crvene boje, a čaj je mogao da se pije u jednom jedinom planinarskom domu, gde su neprestano brisali barice od snega koji se topio sa naših skijaških cipela. Imali su i srneći gulaš i njemu još uvek pamtim ukus, verovatno zato što sam ga uvek jela izgladnela nekon celodnevnog skijanja Kad je bilo mnogo hladno, iz Doma bi iznosili kazan, podložili vatricu i besplatno delili čaj u limenim šoljicama skijašima.
Ne smem da tvrdim, ali jednom sam nakon čaja predobro vozila slalom. Sumnjam da je u čaju bilo i malo ruma. Ako sam u pravu, onda sam na planini naučila i da pijem rum
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: SPORT I REKREACIJA
Rukometni klub Novi Beograd poziva mališane da se priključe najmasovnijoj školi rukometa u Srbiji
Rukometni klub „Novi Beograd“ organizuje upis u školu rukometa koja radi po planu i programu Nikole Maksimovića zasnovanom na metodama uglednog i renomiranog profesora Branislava Pokrajca. Rukometni klub „Novi Beograd“...
Fudbalski klub koji se odupire duhu vremena i bori za prave vrednosti u dečjem sportu
Danas nije lako biti dete. Očekivanja roditelja kao da su veća nego ikad. Ambicije pomešane sa brigom za neizvesnu budućnost učinile su da detinjstvo svoje dece doživljavaju kao projekat stvaranja...
Sport za dete je pre svega druženje
Sport za dete je, pre svega, druženje. Druženje je detetu važno zato što kroz njega ono oseća da je bitno i dobija potvrdu sopstvenih vrednosti. Ako je za dete to...
Pitajte stručnjaka: Dete iznenada ne želi više da trenira
Dragi čitaoci, od septembra nastavljamo našu rubriku “Faktor iznenađenja” u saradnji sa Razvojnim centrom za decu i odrasle “Faktor”, koji okuplja vrsne stručnjake koje se bave razvojem dece – psihologe,...
Nema komentara.