„Sutra je tačno 22 godine kako je moja majka otišla.
Živa, zdrava, i stvarno se nadam srećna i danas.
Nije problem kad majke odlaze.
Problem je kad taj odlazak podrazumjeva zaboravljanje rođene djece.
Nemojte biti takva majka.
Bila sam ljuta.
Užasnuta.
Svaki put kad bi ona zaplakala tražeći mamu da je poljubi za laku noć, srce mi se lomilo, ljudi oko nas mogli su čuti taj zvuk. Ali ionako nije niko ni slušao.
Svaki put kad bi ružno pričali o tebi, klimala sam glavom, jer moj pubertet nije znao ko si ti i šta si i šta bi ja trebalo da mislim o tebi.
Znaš li da će za koji dan 20 godina od momenta kad smo nas dvije otišle u školu, a ti otišla od nas?
Sjećam se svakog trenutka tog septembarskog dana i onog osjećaja u dnu stomaka koji je znao da se nećeš vratiti.
Sjećam se tad da sam htjela da znaš da ja nisam tako velika kako se činim.
A sad želim da znaš da jesam velika, najveća, veća od rupe koja je ostala za tobom.
Htjela sam da znaš da djeca nisu nešto što ostaviš pa okriviš da je do njih jer se ne javljaš.
Htjela sam da znaš da ostavljenu djecu bole druge, dobre majke koje su tuđe, a tako divne, nježne, posvećene.
Htjela sam da znaš da ja nikad nisam bila ljuta na tebe, ja sam bila tužna na tebe.
Htjela sam da znaš da posljedice tvog odlaska na nama trima ne bi restaurirali ni najbolji svjetski restuaratori, a kamoli psiholog.
Htjela sam da znaš da je tata – tata i ne može da bude mama.
Htjela sam da znaš da su majke najvažnija bića na svijetu i da je život bez njih baš težak, čak i kad imaš najbolju zamjensku mamu na svijetu.
Htjela sam da znaš da sam u drugim ljudima tražila ono što je trebalo ti da mi daš – i nema toga nigdje.
Htjela sam da znaš da nije lakše kad rodiš svoje dijete, samo postane još nevjerovatnije da majka može da živi bez onog što je rodila.
Htjela sam da znaš da sam ti oprostila, ali nisam razumjela zašto si ostavila nešto što si 27 mjeseci nosila u svom stomaku.
Htjela sam da znaš da te nikad ne bih sad mogla primiti u svoj život, jer ti mi ga možda jesi dala, ali sa njim nemaš baš ništa.“
Izvor: Brankica Raković
