Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Roditeljstvo. Sav bol, sve teške noći. Onaj najbolji deo života. Posvećen bezuslovnoj ljubavi.
Roditeljstvo. Sav bol, sve teške noći. Onaj najbolji deo života. Posvećen bezuslovnoj ljubavi.
Hladno je, umorna sam od juče, od prekjuče, od pre mesec dana. Vozim u tišini, pa uključim radio. Onda mi smeta buka, pa ga isključim.
Piše: Biljana Vasić, profesor srpskog jezika
Ne mogu da ćutim. Bocnu me Aleksa i Danica. Žignu me očeve mokre patike i mamina crna marama nad knjigom. Ja sam profesor. Jer su oni tako hteli. I znali. Imali moć. I slobodu. I motikom je branili.
Sticaj nesrećnih okolnosti doveo me je u situaciju da po bolnicama i čekaonicama provedem celu godinu kao pratilac bolesnim roditeljima. I to je hod po mukama u svakom smislu jer se neprekidno krećeš između stanja očaja, bespomoćnosti i fizičke iscrpljenosti, a onda toneš u potpunu tupost i odsustvo bilo čega racionalnog.
Poslednji su dani raspusta. Sve se obavilo i namirilo. Ritualno raspremanje kuće pre praznika, kuvanje po željama i običajima, dočekivanje dece i novo raspremanje i raščišćavanje, vraćanje kuće u rutinu svakodnevnice.
Jedan film o Marini Abramovič, priča o njenom životu, performansima, razmišljanjima. Duboko iskren, ličan, pa zbog toga i hrabar.
Podseti me šta volim, kupi mi haljinu, sve uradi slučajno…
Ti si najbolja majka, najbolja žena, najbolja ćerka, najbolji radnik na poslu. Zašto? Zato što voliš svoju porodicu.
Tvoja kuća je za primer. Ti raspremaš i uživaš kad spustiš krpu, a sve blista.
Najavila se eksterna i u školi je počeo haos. Višemesečni. Sve se proverava i upodobljava iako radim u školi gde se vrlo vodi računa o svakoj vrsti evidencije. Ne priča se ni o čemu drugom. Samo o eksternoj.