Deca i gedžeti – biti ili ne biti
Da upravljaju gedžetima – naučiće uvek, ali da li će na vreme steći i gajiti ljubav ka realnom životu?
Da upravljaju gedžetima – naučiće uvek, ali da li će na vreme steći i gajiti ljubav ka realnom životu?
“Ostavi telefon dok razgovaram sa tobom” – zvuči kao rečenica koju bi roditelji izgovorili svom detetu, ali izgleda da je obrnuto.
Današnji adolescenti provode više od punog radnog vremena izlažući svoj mozak digitalnoj tehnologiji. Pošto provode tako mnogo radnog vremena piljeći u kompjuterski ili televizijski ekran, ovi mladi ljudi ne učvršćuju normalne neurnoske puteve koji su u njihovim mozgovima potrebni da bi razvili veštine tradicionalne komunikacije licem u lice.
Dok se mozgovi dece adaptiraju na brze pretrage Interneta, njihovi neuronski sklopovi i neki delovi mozga koji se obično prilagođavaju tradicionalnijim metodama učenja postaju sve manje razvijeni.
Tekst u kojem će se pronaći SVI roditelji tinejdžera i one malo “sitnije” dece. Mobilni telefoni ili kako naterati dete da se IGRA NAPOLJU.
Postoje trenuci kada ste vašem detetu potrebni u celosti, i fizički i psihički. Ali, uzalud, zazvoniće vam telefon, pristići mejl, neko će vam uzvratiti tvit…i ode mast u propast…
Dok bi se oni priključivali na njihov ekran, ja bih na svoj. Posle bavljenja doručcima i ručkovima, srkala bih kafu pregledajući Fejsbuk. Tehnologija je gospodarila našim jutrima. Svaka promena teško bi pala svima nama.
Čini se da multimedijalne tehnologije koje su na Webu tako uobičajene, ograničavaju, a ne poboljšavaju sticanje znanja. Internet nisu osmislili pedagozi s ciljem da se optimizuje učenje. On nam ne izlaže informacije na brižljivo uravnotežen način, nego kao džumbus koji nam fragmentira koncentraciju.