Kad čujem rečenicu „MENE MOJA DECA NE LAŽU“, moj regularni pritisak 90/60 skoči na 140/90!
Ukoliko MOJA DECA ne lažu, to implicira da lažu neka druga deca. Štono jes’, tuđa deca oće da slažu, i to počesto! Ali MOJA… NE!
Ukoliko MOJA DECA ne lažu, to implicira da lažu neka druga deca. Štono jes’, tuđa deca oće da slažu, i to počesto! Ali MOJA… NE!
Lažući, roditelji pokazuju neverovatno neznanje u pogledu štete koju nanose detetu.
Ako ste roditelj maštovitog deteta, onog koje vrlo dobro ume da laže, znajte da su njegove verbalne sposobnosti jače nego kod vršnjaka. To nije obavezno loš znak. Ta deca moraju da imaju vrlo dobre veštine da bi se držala jedne priče i upamtila je. Laž može da bude signal da pred sobom imate izuzetno sposoban mali um. Rezultati jedne studije to potvrđuju i daju dobar alibi roditeljima koji u kući imaju “malog manipulatora”
Laganje kod odraslih nije društveno prihvatljivo, dok kod dece vrede drugačija pravila.
Mi tražimo da dete bude prema nama iskreno, a ako prizna nešto loše, posle bude kažnjeno. Niko ga ne pomiluje i kaže: „U redu je, pazićeš sledeći put”.
Deca lažu na razne načine, ali je poenta priče u tome da postoji atmosfera koja tu laž prepozna i tu laž nazove lažju. I onda dođemo do namere – dobro, zašto to radiš?