Kada bi me neko ovih dana anketirao, i pitao koju reč najčešće koristim otkad sam postala majka, ne bih uopšte morala mnogo da razmišljam. Sasvim izvesno, prvo mesto na listi zauzela bi reč „Požuri“, odmah za njom bi bila „Hajde“ i podjednako dosadna i neizbežna „Zakasnićemo“.
Tiranija hrabrosti, snage i držanja do sebe je svakako uvezena sa zapada.Čovek mora, baš mora, biti jak, srećan i nasmejan. U suprotnom, etiketiran je kao kukavica, slabić i luzer. I nikada ne sme da da na sebe, mora uvek da odgovori, da se brani, da pokaže zube...
Veliki broj ljudi koji su već na putu da dobiju dete, lupaju glavu smišljajući kako da kupe auto. Jer kako zaboga, u ovom veku komfora i prestiža da dozvoliš sebi da bebu vodiš kod lekara, bilo da su u pitanju kontrole, ili nešto ozbiljnije od toga - autobusom? Koga ćeš zvati noću ako mu, ne daj Bože, skoči temperatura? Jeste da svako od nas ima motorizovane a ljubazne prijatelje i rodbinu, ali koga mučiti u sred noći da bi dete odvezli kod doktora?
Kada bi deca videla da odrasli čitaju, možda bi to bio najbolji podstrek. Deca su slika i prilika svojih roditelja. A ispred svakog promašenog roditelja stoji po neki ekran.
Neviđene su situacije u kojima možemo da se nađemo, a sa brojem dece verovatnoća haosa srazmerno raste. Kada postanete roditelj otkrijete čitav jedan svet blamiranja...
Opozicioni prkosni poremećaj (engl. oppositional defiant disorder = ODD) je termin koji se koristi za decu i adolescente koja pokazuju ponavljajući obrazac prkosnog i negativnog ponašanja prema ljudima