Od detinjstva sam natovarila na sebe krivicu za ono što se dešava s vama. Ali umorila sam se i više neću da uzimam odgovornost na sebe za to što je vama loše, zato što je to vaš izbor, to je vaš život, to je vaša odgovornost.
Kad biste vi samo mogli zamisliti kako izgleda njihov bol – bol nevoljene dece, koji su nekad davno osetili da vam ne trebaju. Nisu od oca ili od majke osetili da su prihvaćeni.
Ovo su voljena, pažena deca, deca koja rastu u prijatnoj atmosferi, njih niko ne maltretira, ne gledaju, niti su izloženi nasilju bilo koje vrste, ALI… Njihovi roditelji imaju sasvim jasnu, krutu i prilično idealizovanu predstavu toga kakvi bi oni trebalo da budu kada porastu.
Na južnom polu naše planete, Antarktiku, postoji jedna stvar koja zvuči kao da pripada naučnoj fantastici: pitanje „koliko je sati?” tamo nema jedan tačan odgovor.