Kao društvo moramo normalizovati igru sa tatom, poveravanje tati, učenje sa tatom, pa i nežnog tatu, prisutnog tatu, angažovanog tatu, tatu koji ume da teši, tatu koji se ne boji emocija… Jer otac može biti svako, ali biti tata je mnogo posebnija i bitnija uloga.
Ako javnost primeti angažovanog oca, on će postati legenda. O njemu se priča, odijum se razneži, tapše ga po ramenu i svrstava u sveto biće. Zašto? Zato što su takvi retki?
Tinejdžer koji se ceo dan kontroliše u školi, u društvu i na mrežama, kod kuće često „pukne“. Ne zato što ne poštuje roditelje, već zato što više nema snage da glumi da je dobro.
Deca sa ocem koji je ulagao u njih i provodio vreme s njima imaju više šansi da steknu emocionalnu sigurnost. To im daje samopouzdanje da istražuju i izlaze iz sigurnosti poznatog okruženja.