Jovana Kešanski: Nema izuzetka, svi smo odgovorni što se deca “mere” patikama
Imamo obavezu da od njih napravimo dobre ljude, lečeći sve loše kod sebe.
Imamo obavezu da od njih napravimo dobre ljude, lečeći sve loše kod sebe.
Možda i nije bitno kako i koliko dobro nešto možete pod stare dane raditi već koliko je još prilika uopšte i ostalo i koliko je svaki Dobar Dan dragocen. Mada to važi i za sve nas… Vreme je ubedljivo najvažniji resurs na ovoj planeti.
Otac je pred smrt rekao svom sinu:
“Ovo je sat tvog pradjeda i star je više od 200 godina. Ali prije nego ti ga predam, idi kod urara u prvom selu i reci im da ga želiš prodati, te pogledaj kolika mu je cijena.”
Podmićuju me vitaminima, daju mi svoje izbljedjele krštenice, s istim datumom kao moja.
Lova nije cilj, tako da negde kad sam otišao u inostranstvo oni su mi ponudili pare, cifru kojom sam bio vrlo zadovoljan kad sam pogrešno izbrojao broj nula, a onda sam video da ima još jedna nula na kraju
Smrt nije kraj…
Samo sam prešao u susjednu sobu…
I dalje sam to ja…
Dete koje često ne pospremi sobu jer se celo vreme igra u njoj znači:
Da ga imate i da je kod kuće!
Ako je i pametan, ne dam mu da bude glasan. Zvuk mog telefona je uglavnom isključen.
Mama, hoćeš nešto da mi učiniš, upitala sam je. Obrisala je ruke o kecelju i pogledala me. Nije još bila penzija, rekla je. Ne trebaju mi pare, mama. Hoću uštipke da mi napraviš. Sad. Odma’. Al’ da budu kao bakini. Molim te.
Kad se okružite ljudima kojima zaista imate da kažete hvala za male stvari – odatle počinje zadovoljstvo