Prođeš burnout, odmakneš se, kreneš se oporavljati – i s odmakom gledaš stvari drugačije.
Sad razumijem – što prije nisam – da naš mozak ne može raditi na duge staze u stalnom kaosu, bez rutine; uz stalnu potrebu da nešto smišljamo, inoviramo, budemo kreativni, postavljamo nove ideje na noge, palimo spori sustav razmišljanja – jer on kuri nevjerojatne količine energije i s vremenom spali mozak.
Kad gledam ovako preko ramena svijet koji sam ostavila, izgleda mi kao Spašavanje vojnika Ryana, prvih petnaest minuta. Draga i hajka, nered i brutalna makljaža. Sjediš s onu stranu burnouta, na brdu, gledaš, piješ čaj i pitaš se – Jebote, jeste li svi vi normalni. Pa odgovoriš – nisu. I nastaviš svoju šetnju kroz šumu, dišući zrak, kao jedini zadatak koji imaš trenutno. Pa mu se moraš posvetiti. Ljudima treba rutina. Rutina daje sigurnost, sidro i mir mozgu. U rutinu, zapravo, inoviramo, jer ponavljajući vidimo gdje zapinje. Rutina ne zamara svjesni mozak, pa smo odmorniji odraditi nešto kad zatreba. Bez rutine, u stalnom kaosu, nalazimo u tom famoznom stanju adrenalinskog umora, nespokoja, nemira.
Sve dok ne osvijestimo sebe – umjesto da stalno nastojimo zadovoljiti druge kako bi zvjerčica u nama imala osjećaj da pripada – ne vidimo koliko je to nenormalno. Slušam nedavno kolegicu kako mi priča o tome, ne znajući da priča o tome, nego priča svoj dan. I kao anksiozna je, treba lijek, treba metodu, treba nešto, hitno, brzo i odmah. Teško je shvatiti da točno to ne trebaš, nego suprotno. Uporiti, produljiti, povećati skale vremena od sad, odmah i sutra na mjesece, godine i vječnost. I disati. Gledaš ljude kako dišu kao voluharice, brzo i samo gornjim dijelom pluća. U stanju smo opasnosti, premora, rizika – pa se ponašamo kao da svakog trenutka moramo u bijeg.
Tijelo ne razlikuje stvarne lavove od onih koji personifiiraju odnose u firmi, ljestvicu napretka i strah za otplatu kredita – ako nismo dovoljno dobri gladijatori. U tom stanju probava ne radi. Nijedna životnja u stanju ugroze ne probavlja – to traži puno krvi i mir. Nego prvo bježi od opasnosti, kočeći procese probave. A kad se opet nađe u sigurnosti – onda probavlja, radeći samo to. Mi bismo i telefonirali i prali suđe i brinuli o djetetu i učili ga STEM karticama dok peremo suđe, a u glavi vrtimo financijsku konstrukciju za projekt na poslu i hoćemo li dobiti budget ili ćemo opet morati raditi bez resursa, ulažući svoje živce i kosti.
Pa zašto boli trbuh, zašto smo naduti, zašto metaboličke bolesti i problemi? Jer nijedna životinja nije u opasnosti 24/7 kao čovjek. Nijedna životinja nije u stanju budnosti svim svojim sustavima, boreći se najvišim razinama mozga – dok ga ne spali. Burnout je i to kad hrpa ljudi rastrzanih na sto projekata mora dogovoriti nešto na sastanku, ali brzo. Jebajiga druže učitelju. Netko mudar, hrabar i sa zaleđem obiteljskog bogatstva rekao bi – jebeš mi sve, ako ste vi normalni. Ostali ljudi, ucijenjeni materijalno i pripadanjem, šute i igraju burnoutogen igrokaz dogovora bez razgovora i dijaloga, odgađajući kaos tamo negdje poslije. Nije burnout samo stanje koje liječimo – nego život koji živimo, okolina koje smo dio, vrednote, principi i ritam koji nam biju.
Čovjek se rađa s predefiniranim brojem udaha i izdaha. Ako ih potrošimo u ubrzanom površnom disanju – treba li se čuditi kad zdravlje krene otkazivati, zanemareno, riskirano i žrtvovano? Ponekad, to je herojstvo. Nedavno s sam pričala sa samohranom majkom koja bi, da smo u fazonu blaženika i svetaca, bila sveta radi žrtve svog burnouta. Nekad druge nema nego sagorjeti za druge. Važno je samo da ne sagorimo iz slijepog slijeđenja debilane, manjka vjere da može drugačije i rezignacije – to nije sancto subito. To je načisto glupo i tužno. Ali uglavnom, ja bih se pitala – imam li dovoljno rutine svaki dan? Imam li odmor da dišem i probavim hranu? Odgovori na oba pitanja moraju biti da. Ako nisu, u crvenom smo. Pa od crvenog lagano u buđenje.
Izvor: Facebook/Željka Babić
