Šta lenjost zaista jeste, a šta lenjost nije? Da li je rad zaista centralni deo našeg identiteta? Zašto se marljiv rad nagrađuje a i sama potreba za odmorom smatra sramotom? Šta je Laž o lenjosti i zašto nas ona podstiče da težimo nemogućim nivoima produktivnosti i tera nas da radimo dok se ne razbolimo? Zašto se reč „lenj“ gotovo uvek koristi sa prizvukom moralne osude i prekora, iako moralno osuditi i samu reč „lenjost“ znači zanemariti razloge i osuditi svaki manji radni učinak ili angažman, svaku potrebu za odmorom i sl. Da li je ono što nazivamo „lenjošću“ često snažan instinkt za samoodržanjem – pitanja su sa kojima nas suočava socijalni psiholog Devon Prajs u knjizi Kada lenjost nije lenjost – Odbrana iscrpljenih, izrabljenih i prezaposlenih koju je upravo objavio novosadski Psihopolis (prevod Jadranka Đerić-Počuča).
Autor se ne bavi bezrazložnim neradom i lenjstvovanjem kao načinom života već je osmislio termin Laž o lenjosti pod kojim smatra uvrežen sistem uverenja da je marljiv rad moralno superioran u odnosu na odmaranje, iako su odmor i predah normalne ljudske potrebe a ne dokazi lenjosti. Kada ljude etiketiramo kao lenje gubimo iz vida prepreke i probleme sa kojima se ti ljudi možda suočavaju a koje mi ne vidimo i ne prepoznajemo. Npr. mogu biti manje produktivni ukoliko su depresivni ili apatični, tj. bolesni, zatim usled loše organizacije posla, ako su prokrastinatori, ukoliko rade više poslova i sl. Mi ih često i olako odbacujemo kao „lenje“ a oni su, u stvari, često iscrpljeni do svojih krajnjih granica. Umorni i iznureni ljudi se ne bore sa lenjošću nego sa opstankom u zahtevnoj radoholičarskoj kulturi koja ljudsku vrednost poistovećuje sa količinom radnih sati a brani osnovne ljudske potrebe kao što je potreba za odmorom. Autor se bavi i popularnim medijima koji promovišu stav da naša postignuća i produktivnost određuju našu vrednost, bavi se izgaranjem na poslu (burnout), našom stalnom dostupnošću poslodavcima što nam onemogućava slobodno vreme, začaranim krugom mešanja privatnog i poslovnog života. Autor tvrdi i da nam naše pravo da budemo „lenji“ otvara prostor za igru, kreativnost, opuštanje i oporavak.
Devon Prajs (Devon Price, PhD) je socijalni psiholog i profesor na Loyola University, Čikago. Njegova istraživanja ljudske poniznosti i intelektualne otvorenosti objavljivana su u brojnim stručnim časopisima. Knjiga Kada lenjost nije lenjost prevedena je na desetak jezika i dospela je do više miliona čitalaca širom sveta.
Izvor: Detinjarije.com