Ovaj problem se može prevazići uvođenjem partnerskog modela odnosa učitelj-roditelj, a koji polazi od toga da su i roditelji i učitelji jednakovredne strane, koje su podjednako zainteresovane za ostvarenje pedagoških ciljeva. Prva saglasnost je oko podrazumevanja dobrih namera jedne i druge strane. Drugu saglasnost treba postići kroz otvoren razgovor učitelja i roditelja, a tiče se ciljeva koje dete treba da ostvari tokom školske godine. Saglasnost oko ciljeva ne znači i saglasnost oko načina na koji će jedna i druga strana voditi dete ka ovim ciljevima. Oni treba da se dogovore šta će jedni raditi u školi, a šta će drugi raditi kod kuće kako bi dete napredovalo.
Problematično ponašanje
U ovom procesu veoma je važno da učitelji pokažu da prave razliku između deteta i njegovog ponašanja, da prihvataju dete, ali ne i njegova negativna ponašanja, kao i da pokažu da prave razliku između roditelja i njegovog načina vaspitanja i deteta. Treba da istaknu da se i deca veoma dobrih roditelja, iz dobrih porodica, povremeno problematično ponašaju. Važna poruka za roditelje koji „najbolje poznaju svoje dete” jeste da se deca ponašaju različito kod kuće i kada su u grupi dece izvan roditeljskog nadzora.
Individualni pedagoški ugovor daje šanse da obe strane budu zadovoljne: roditelji uviđaju da učitelj vidi njihovo dete kao pojedinca, a ne kao deo mase učenika u razredu, a učitelji zato što imaju saradnju roditelja u obrazovnom i vaspitnom procesu. A kada roditelji i učitelji sarađuju, rezultati moraju biti dobri.
Izvor: Politika
