-Autoritet ugnjetavanja, gde se zapažaju samo prisila i naredbe, bez preteranog objašnjavanja deci, što može izazvati samo patnju i strah, ne i poštovanje.
Potvrdu, da autoritet ugnjetavanja ne može uroditi plodom, nalazimo i kod Bernarda Rasela, koji kaže, „Do šeste godine života, moralno vaspitanje bi već trebalo da bude skoro završeno, tj. ostale vrline koje se budu tražile u kasnijim godinama, dečak ili devojčica treba da razviju spontano, kao rezultat već postojećih dobrih navika i ambicija, koje su već podstaknute. “ Tako da ako roditelj koristi prisilu bez objašnjenja, dete neće moći da razume suštinu važnosti sopstvenog angažovanja, već će sve raditi iz straha, da ne bude kažnjeno i neće razviti osećaj za suštinu moralnosti.
-Vaspitanje na „odstojanju“. Neki roditelji smatraju da sa decom ne treba uopšte mnogo razgovarati, ali tada se mlad čovek oseća zapostavljenim, bez potrebe da posebno brine o roditeljima.
-Dobro poznate „tehnike“ vaspitanja uslovljavanjem nečim materijalnim ili ljubavlju od strane odraslih, ponovo ne mogu razviti osećanje pravog doživljaja poštovanja, niti kvalitetnog vaspitanja – ovo je samo privremena mera za „mir u kući“…
Nije lako, kada se možda prepoznamo u svemu navedenom, ali to nije razlog za posustajanje, to je razlog više da počnemo kvalitetno osmišljavati svoje i dečje vreme. Zabluda je da je dovoljno samo provoditi vreme sa najmlađima – naravno da nas takav kvantitet neće učiniti dobrim roditeljima, stoga se potrudimo da onoliko vremena, koliko nam je na raspolaganju, učinimo smislenim, radnim, konstruktivnim i podsticajnim.
Ponovo želim napomenuti, da ni svaki rad, koji je sam sebi svrha, nije od pomoći i ne sme se desiti da uposlenje u koje su deca uključena, prođe bez objašnjavanja, uzajamnog pomaganja, traženja smisla, igre kroz rad i rada kroz igru. Samo kada u procesima rada, prenosimo drugima značaj urađenog, ali i svest o tome koliko su oni bitni u tom procesu, koliko su doprineli da drugi budu srećni, možemo očekivati zadovoljstvo posle obavljenog i poštovanje, kao i razumevanje tuđeg zalaganja.
Razuverimo najpre sami sebe, da je dečji rad (primeren uzrastu), izrabljivanje. Prestanimo da se plašimo da nas deca neće voleti, ako ih uključujemo u rad, rešavanje problema…zatim počnimo sa punom odgovornošću da tražimo mogućnosti, uz pomoć kojih će deca iskazivati svoju radoznalost, želju za potvrđivanjem, iskonsku potrebu za usmeravanjem energije u kreativnost…
Pokažimo osobama, koje se tek formiraju da oni mogu mnogo, da je značajno sve što urade, za okolinu, roditelje, druga; probudimo im osećaj uspeha i zadovoljstva, nudimo im metode za sve ovo, a obavezno sve to na detinji način, ne posustajmo nad činjenicom da imamo više godina od mališana, koji nas svojim umećem, mogu podstaći i naučiti nas, kako da posmatramo život i rad. Kroz rad podižimo mlade naraštaje, sa strpljenjem za njihovu nespretnost, ali i sa ushićenjem oko njihove radoznalosti i želje za potvrđivanjem!
Izvor: Zelena učionica