Knjiga, „Veoma gladna gusenica“, „pojela“ je put do srca miliona dece u svetu, prevedena je na 62 jezika i prodata u 38 miliona kopija
Bio jednom jedan dečji pisac koji se u dokolici igrao bušačem za papir. Rupe su ga podsetile na crva, crv na knjiškog crva i rodio se Vili crv. Ali urednica ovog pisca bila je mišljenja da zeleni crv nije dopadljivi protagonista, pa je predložila gusenicu. A pisac je uzviknuo:“Leptir!“ i tako je sve počelo! Četrdeset šest godina i trideset miliona prodatih primeraka kasnije, izdavačka kuća ProPolis Buks objavila je knjigu „Veoma gladna gusenica“ Erika Karla na srpskom jeziku. Nalazi se na listi 50 najboljih dečjih naslova svih vremena!
Jednog nedeljnog jutra, izašlo je toplo sunce i – hop! – iz jajašca se izlegla sićušna i veoma gladna gusenica.
Tako počinje put najpoznatijeg junaka Erika Karla, od jajašca do predivnog leptira.
Erik Karle je autor fantastično ilustrovanih i inovativno dizajniranih knjiga za najmlađe čitaoce. Njegova najpoznatija knjiga, „Veoma gladna gusenica“, „pojela“ je put do srca miliona dece u svetu, prevedena je na 62 jezika i prodata u 38 miliona kopija. Od 1969. i prve publikacije, Erik Karle ilustrovao je više od sedamdeset knjiga, a većinu je i napisao. Sve zajedno – više od 128 miliona prodatih knjiga!
Rođen je u Njujorku, ali se sa šest godina preselio u Nemačku, gde je završio prestižnu umetničku akademiju. Nije ga napuštao san da se vrati u Ameriku, zemlju svojih najlepših uspomena, i tako se 1952. godine, sa četrdeset dolara u džepu, obreo u Njujorku. Našao je posao kao grafički dizajner u marketinškom odeljenju „Njujork Tajmsa“. Jednog dana, uvaženi autor Bil Martin zamolio ga je da ilustruje priču koju je on napisao, poveden slikom crvenog jastoga kojeg je Erik nacrtao za jedan reklamni poster. Rezultat te saradnje je „Smeđi medvede, smeđi medvede, šta vidiš?“, koja je još uvek omiljena širom sveta. I tako je Erik otkrio svoj pravi poziv. Tajna uspeha njegovih knjiga leži u intuitivnom razumevanju dece i poštovanju njihove ličnosti, a deca osećaju da on deli njihove misli i emocije.
-Šta dolazi prvo, priča ili slike?
-Slikama je potrebna priča, a priči su potrebne slike. Ideja je ta koja dolazi prva. Počinjem sa blanko stranicama, koje ispunjavam skicama ideja. Ponekad ih je zaista mnogo. To je težak rad i neophodna je vera u samog sebe. Kada počnem knjigu, to je vrlo zabavno. Nakon nekog vremena je posao, zatim postane porođaj. Pri kraju je ropstvo. Kada je predam izdavaču, tužan sam, ali kada vidim odštampanu knjigu, ponovo sam srećan!
-Zašto uvek pišete o sitnim bićima?
-Kada sam bio mali, tata me je vodio u šetnje po šumama, dizao bi kamenje i pokazivao mi sićušna bića koja žive ispod i pričao mi o životnim ciklusima. Mislim da u svojim knjigama izražavam poštovanje prema ocu i vraćam se u srećna vremena.
-Odakle vam nadolaze ideje?
-Od roditelja, učenika, osećanja, okruženja, iskustava, doživljaja, onoga što mi se sviđa i onoga što mi se ne sviđa, onoga što vidim i onoga što čujem, iz želja…sve to na kraju završi u priči.
– Da li ste ikada želeli da budete nešto drugo, na primer vatrogasac?
-Jedno kratko vreme u detinjstvu želeo sam da budem šumar. Mnogih nedeljnih jutara šetao sam sa tatom šumom, pričao mi je o jelenima, sovama, zečevima, lisicama. U Nemačkoj, usred šume, ležala je šumareva kućica, okružena baštom sa povrćem i cvećem, ograđena malom ogradom. Tada sam želeo da budem šumar i da živim u bajci. Kada sam odrastao, želeo sam da budem kuvar, zamišljao sam sebe sa velikim belim šeširom, kako kuvam fina jela i umačem prste u posude sa umacima i probam svoje izume. Ali ubrzo sam se vratio svojoj ljubavi – crtanju.
-Koja je bila vaša omiljena knjiga kada ste bili dete?
-Nisam imao mnogo knjiga kada sam bio mali, ali sam imao veliku porodicu, u kojoj su se uvek pričale neke priče. Sada shvatam da je moj talenat za pričanje priča potekao odatle.
-Kako neko može da počne da piše knjige za decu?
-Kada me ovo pitaju, ja odgovaram:“Učini to!“ Napišite knjigu, imajte vere u sebe!
-Zašto uvek crtate sunce?
-Istina je da uvek nacrtam sunce ili mesec, na neki način pokušavam da im se odužim. Sunce i mesec izlazili su i zalazili milionima godina i najmanje što mogu da uradim jeste da ih nacrtam u svojim knjigama. Oni nam daju toliko mnogo: svetlo i toplotu za biljke i životinje. Svitanje obeležava početak našeg dana, a mesec je izvor utehe u noći.
-Zašto suncu i mesecu uvek nacrtate lice?
-Čini mi se da deca to instinktivno rade, a ja sam u srcu i dalje dete, te i ja to činim. Sem toga, kada pogledate u Mesec, možete da vidite lice.
-Šta trenutno radite?
-Trenutno: a) provodim mnogo vremena boreći se sa novim kompjuterom, b) renoviram kuću, c) kako starim, tako i usporavam. Rešio sam da uživam u miru i sporosti.