Zamislite da otputujete 70 godina u prošlost i svoj deci podelite pametne telefone ali samo sa jednom aplikacijom – Duolingom. Verovatno ste čuli za ovu aplikaciju uz pomoć koje možete na zabavan način da učite strane jezike, po sistemu koji koristi poznavanje ljudske psihologije kako bi vam držao pažnju i motivisao vas da svakodnevno ispunjavate svoje zadatke i tako postepeno ovladavate novim jezikom.
Šta mislite da bi se desilo sa tom decom iz 60-ih, koja ne bi imala pristup nikakvim drugim modernim zabavnim tehnološkim sadržajima, već samo Duolingu? Verovatno bi svako dete do dvanaeste godine govorilo već 10 stranih jezika, smatra Dejzi Hristodulu, teoretičarka obrazovanja i autorka knjige “Sedam mitova o obrazovanju”. Iz prostog razloga što bi ova aplikacija bila zabavnija i adiktivnija od bilo kog postojećeg medijskog proizvoda iz 60-ih.
Jovana Papan: Dvogodišnjak koji udara nije „loš“ već ne zna kako da upravlja svojim emocijama
I u tome se ogleda i čar i prokletstvo moderne tehnologije. Koliko god veliki njen edukativni potencijal bio, toliko je njen kapacitet da nas “uvuče” i drži nam pažnju dvosekli mač. Zašto? Zato što ona nije samo oruđe u rukama ljudi plemenitih pobuda, pedagoga i prosvetitelja, već i beskrupulozne industrije zabave koja koristi iste te njene kvalitete da bi potrošače zabavnih sadržaja odvukla od svega drugog, prikovala za ekrane i tako zarađivala na njihovog pažnji.
Tu je i odgovor na pitanje zašto i pored fantastičnih aplikacija za učenje poput Duolinga, današnja deca ne pričaju deset jezika već sve teže koriste i svoj maternji. Obrazovni sadržaji, koliko god bili moderni, kreativni i prilagođeni “razmaženoj” pažnji modernog deteta naviklog na stalnu stimulaciju od najranijeg uzrasta, imaju jednu veliku manu u odnosu na digitalne proizvode isključivo namenjene zabavi. Ta mana ogleda se u neravnopravnosti u pogledu njihovih zadataka:
- Zabavni sadržaji – zadržati pažnju korisnika
- Edukativni sadržaji – zadržati pažnju + naučiti nečemu korisnika
Zbog toga što edukativni sadržaji treba da ispune dva zadatka, a zabavni samo jedan, obrazovanje će, kako objašnjava Hristodulu, uvek u ovakvoj bitci biti gubitnik. Jer koliko god zabavnim vi učenje napravili, oni drugi će uvek moći da naprave to isto, minus učenje. Kako ona to slikovito objašnjava, vi se rvete sa protivnikom koji ima dve slobodne ruke, a vama je jedna vezana iza leđa. “Zamislite da kojim srećnim slučajem napravite aplikaciju za učenje koja više drži pažnju nego bilo koja zabavna aplikacija. Tehnike koje ste koristili, vaši rivali iz industrije zabave će odmah iskopirati, i pritom izbaciti sav edukativni sadržaj kako bi njihova aplikacija bila još adiktivnija.” Metaforički rečeno, ako ste i uspeli da otkrijete novu slabu tačku ljudske prirode, vi i dalje u nju možete da udarate samo jednom rukom, dok su industriji zabave odrešene obe.

“Mnogi će reći – ali učenje je u svojoj biti zabavno, ako je učitelj dobar. Moj odgovor je – znate li šta je bukvalno u svojoj biti zabavno? Zabava!” Naučnici teoretišu da se ljudi sve više odriču i seksa zarad onlan zabave, zar mislite da onda matematika ima šanse, pita Hristodulu.
U industriji zabave ništa nije prepušteno slučaju. Najgledaniji jutjub sadržaji baziraju svaku svoju sekundu na unapred testiranim metodama držanja pažnje i sprečavanja gledalaca da iskuse i trenutak dosade zbog kog bi izašli iz videa. Od toga su napravili vrhunsku umetnost baziranu na analizi ogromne količine podataka o ponašanju ljudi na internetu. “Gledati jedan video Mister Bista (Mr Beast, najpopularniji jutjuber) je kao da gledate geparda kako juri svoj plen. Milenijumi evolucije su od njega napravili savršenog trkača. Očekivati da se obrazovanje takmiči sa Mister Bistom je kao očekivati da će galapagoska kornjača da evoluira i prestigne geparda. Čak i da je to moguće, da li bi ona i dalje ostala kornjača u tom procesu?” primećuje Hristodulu.
Jovana Papan: Šta ne možete kontrolisati kao roditelj?
Neki će reći – pa i ranije je bilo zabave, pa su deca ipak mogla da zadrže pažnju na učenju. Ali deca nikada nisu po ceo dan nosila tu zabavu u svom džepu, niti je zabava bila kreirana uz pomoć toliko povratnih informacija koje povećavaju njenu “ubitačnost”. “Kad bi mi pre 20 godina neko rekao “ako je deci dosadno nastavnik je kriv” možda bih se delimično i složila sa njim. Međutim, odavno smo prešli tu tačku. Učenje je spora, troma i prekrasna galapagoska kornjača, a onlajn sadržaji su nasrtljivi predator koji će neminovno dovesti do njenog istrebljenja.”
Zbog toga što je ovo bitka koju obrazovanje ne može da dobije, jedino razumno što može da se učini je da se promene uslovi na bojnom polju, smatra ona. Sve je više škola koje sa tim ciljem zabranjuju telefone. “Ono što možemo da učinimo je da veštački stvorimo takvo okruženje, zabranjujući upotrebu pametnih telefona i kompjuterskih igrica osim za obrazovne svrhe. Priča se o tome da se to dešava u Kini, gde su deci dostupne samo video lekcije iz matematike i sviranja klavira,” piše Hristodulu, poredeći ovaj pristup sa onim koji je korišćen da se sačuva galapagoska kornjača – suština nije da promenite kornjaču, već ekosistem.
Ona ne smatra da bi države trebalo da intervenišu zabranama, već da bi škole i pojedinci trebalo da donose odluke koje bi stvorile bolji ekosistem, bez nemilosrdnih predatora dečije pažnje. Samo tako bi galapagoska kornjača zvana obrazovanje i dalje imala budućnost.
Izvor: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje

