Sećanja mi se, često, trapavo načičkaju, kao vodene boje, razmazane neukim potezima kista. Vikendi me večito nespremnu dočekaju da slikamo. A ja za likovno vaspitanje nikad nisam posebno marila, jer za isto talenta nemam. Tako mi slikanje nekad teško pada…
Piše: Jelena Jovanović
Listam radosnicu predano, spomenarski, izvezenu krasnopisom. Tu je pramen tamne frcokle, u malenoj koverti taman za na dlan. Moje detinjstvo ispričano kao oktobarsko rominjanje kiše, natenane, sa srozanim soknicama nisko do zglobova. Lepo mi srce zaštuca i preskače ritam, a oči skupe u tačke, kad naletim na sliku gde me drži za plišanu ruku, a crvene cipelice uz prilog belih klompi, spremaju se za trk. Topila se od miline zvuka prvih prašnjavih koraka. Par neprimetnih koraka za čovečanstvo, par neznatnih koraka za mene, a za nju par najdužih koraka ikad zakoračenih. Radosni bebeći usklici kotrljali se ulicom. Kao klikeri. Ona nasmejani devojčurak. Široko, sve do ušiju.
Dok mi je obuvala te malene crvene cipele, u kojima sam isplela prve korake po makadamu ulice u kojoj sam odrasla, želela je da moji sitni, nestabilni koraci, postanu sigurni, promišljeni i važni. Dok sam teturavo trčkarala kroz dvorište kuće, uz odzvanjajuću ciku skakutavih loknica, trčkarala je za mnom, sve žmirkajući na jedno oko od straha da ću se saplesti i pasti. Na glavu. Jer tako deca padaju. Dok su se prve reči kotrljale kroz tek nazubljene desni, radovala se razgovorima koje ćemo voditi. Jer će njena beba biti pametna. Dok me je kupala u ružičastoj kadici, miris Kosilija se magleno širio kroz kuću, a ona rasla ko’ kvasac od ponosa, jer je rodila te krofnaste nogice i plave cakleće, mačije oči, koje će gledati samo lepo. Jer tako mora.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.