Sad ćete vi meni reći: a demokratija, a ljudska prava. Jok!
U školi nema dosade, sve je cirkus.
Dolazim na čas srpskog jezika u šestom razredu. Učenik zvani Palačinjak, digao noge na susedni sto i peva, ostatak odeljenja se tiho smijulji. Zapisujem čas i kažem:
– Kneževiću, jesi li završio?
– Nisam, kaže on, i nastavi da repuje.
Ostali učenici se naglas smeju. Šta da radim? Zabranjeno mi je da ga isteram sa časa, a čas ne mogu da održim. Odem ljutito po Palačinkovog razrednog starešinu. Dođe razredni. Knežević spusti noge i ućuti. Ode razredni, a Palačinjak ponovo digne noge i peva. Ja kažem:
– Kneževiću, nije ovo čas muzičkog vaspitanja.
On se šeretski nasmeje i nastavlja da repuje. Odeljenje se zabavlja. U tom trenutku setih se scene od pre pola veka.
Ako ne znate da napravite autoritet, promenite posao.
Vi ste verovatno roditelj od ovakvog ili slicnog deteta, koje to sigurno nije uradilo, nego ga nastavnik nepravedno optužio, sram ga bilo..
Na osnovu ovog teksta, ne primećujem da je nastavnik uložio naročit trud da koriguje učenikovo ponašanje. Ako reaguje na razrednog starešinu, verovatno postoji način da se ovakve situaciju dovedu u normalu. Nažalost, postoji mnogo onih učenika koji ne odustaju od ometanja časa ni pored snažnijih mera ( a koje su zakonom, još uvek, dozvoljene ).