Piše: Maja Petrović
Iz ugla odrasle osobe mogu danas da kažem da je „čekam vas dole“ bilo jedva 100 metara toliko blage padine da bi se u ovim godinama zapitala da li mogu loptu da zakotrljam niz nju? Tada, prvi put sa skijama na nogama – naš „spust“ je bio neopisiva demostracija dečije neustrašivosti Iste godine smo dobili prave skije i provežbali ih na Crnom Vrhu.
Prave skije, za one koji se toga sećaju, su tada bile daleko od kratkih karving skijica koje se danas voze. Mera se uzimala tako što se podigne ruka iznad glave i to je bila prava dužina. Bile su ogromne i predugačke. Ipak, tata je imao teoriju da pravi skijaš mora da nosi sam svoje skije. Nije morao da nas ubeđuje puno jer smo mi jako hteli da postanemo pravi skijaši.
Tako sam na planini naučila da sama vodim računa o svojim stvarima i da to niko ne treba da radi umesto mene.
Kao što sam pomenula, prvo mesto za vežbu je bio Crni Vrh blizu Bora. Bila su to lepa vremena, osamdesete. Živelo se uredno a vikendima išlo na izlete uz roštilj. Leti na jezera na plivanje, a zimi na skijanje. Svake subote bi kolone automobila polazile iz Zaječara na Crni Vrh, skijali bi ceo dan dok ne padne mrak, a onda se uveče vraćali. Sve bi ponovili i u nedelju. Kakvo zimovanje?! Tih 7 dana zimovanja bi bili samo začin uz svaki vikend na snegu. Doduše, tada je i zima bila zima – pa je uglavnom bilo snega.
Crni Vrh je bio prilično pusto mesto sa „sidro“ ski liftom. Sećam se da su šipke bile crvene boje, a čaj je mogao da se pije u jednom jedinom planinarskom domu, gde su neprestano brisali barice od snega koji se topio sa naših skijaških cipela. Imali su i srneći gulaš i njemu još uvek pamtim ukus, verovatno zato što sam ga uvek jela izgladnela nekon celodnevnog skijanja Kad je bilo mnogo hladno, iz Doma bi iznosili kazan, podložili vatricu i besplatno delili čaj u limenim šoljicama skijašima.
Ne smem da tvrdim, ali jednom sam nakon čaja predobro vozila slalom. Sumnjam da je u čaju bilo i malo ruma. Ako sam u pravu, onda sam na planini naučila i da pijem rum