„Ljubav” koju te porodice imaju u takvom izobilju prilično je drugačija od onoga što ostatak nas podrazumeva pod tom rečju.
Džon: OK. Pričaj mi o tim zdravijim ljudima i njihovim porodicama. Šta je najznačajnije što možemo da saznamo o njima?
Robin: Ove posebno zdrave porodice su izuzetno pozitivne u svom stavu prema životu i drugim ljudima. Generalno, one odaju utisak da se lepo provode, da uživaju jedni u drugima, a posebno da su druželjubivi i ljubazni prema ljudima oko sebe.
Džon: Znači, teže da ne budu britanski novinari.
Robin: Dok sam gledao video trake o takvim porodicama, uhvatio sam sebe u razmišljanju kako bi prijatno bilo živeti pored njih. Ne možeš a da ne osećaš toplinu i prijateljstvo kao reakciju na način na koji se oni ponašaju. I, u stvari, istraživanja pokazuju da su oni posebno cenjeni članovi u svojim zajednicama.
Džon: Da li to znači da ih je lako opelješiti? Mislim, svet može da bude vrlo gadno mesto. Biti suviše otvoren, suviše optimističan kad su drugi ljudi u pitanju može da bude nerealistično.
Robin: Optimističan nije baš prava reč jer optimista, ili pesimista, jeste neko ko svet vidi na jednostran način. Ali, mera zdravlja predstavlja stepen u kom ljudi vide svet kakav jeste, ne iskrivljujući ga kako bi odgovarao onome što sami zamišljaju, a članovi zdravih porodica su zapravo vrlo realistični. Oni znaju da ljudi mogu da budu dobri i loši, tako da ih nije lako zavarati. Oni prihvataju ljude takve kakvi jesu, prihvatajući njihove dobre i loše strane. I skloni su da promene mišljenje čak i prema ljudima koji izgledaju neljubazno u početku. Oni će uspostaviti kontakt sa strancima otvoreno i s prihvatanjem, i neće se odmah povući ako ne dobiju topao odgovor.
Džon: Dakle, ako je naizgled neprijateljski raspoložen sused samo pomalo stidljiv, ili je imao loša iskustva u prošlosti i sada je samo ekstra oprezan… stidljivost ili oprez biće prevladani ponuđenim prijateljskim stavom.
Robin: Da. Rezultat je da te porodice dobijaju pozitivnu reakciju od svakoga jer njihovo ponašanje izvlači najbolje iz ljudi.
Džon: Ali, šta je posebno u vezi s njima? Svi znamo da će, ako im pristupimo pozitivno, i drugi ljudi najverovatnije biti pozitivni prema nama. To je „Kako da steknete prijatelje i utičete na ljude”.
Robin: To je istina, ali ti pričaš o ulaganju posebnog napora da se bude fin. Važna stvar koja se tiče ovih zdravih ljudi nije da oni rade nešto potpuno drugačije nego mi, već da su u stanju da to rade tako lako i tako postojano. Ono što je neobično kod njih jeste mera do koje su otvoreni i ljubazni, a takođe i to što je, izgleda, za njih sasvim prirodno da se ponašaju na taj način.
Džon: Misliš, oni se ne trude previše da budu ljubazni ili pristojni?
Robin: Tačno, to njima prosto ne izgleda kao napor. Ne stičeš utisak da prave predstavu da bi bili nagrađeni za to, kao što ti se ponekad dešava s ljudima koji su prošli kurseve poput treninga Dejla Karnegija, ili koji su „religiozni” u tom smislu što pokušavaju da budu dobri ljudi tako što se drže pravila, knjiški. Zaista zdravi ljudi se ne ponašaju tako kao da pokazuju naklonost u nadi da će im ona biti uzvraćena – mada im, naravno, zaista i biva uzvraćena. Više je to kao da imaju takvo obilje sreće i zadovoljstva da jednostavno mogu sebi da priušte da budu velikodušni, kao neki vrlo bogati ljudi koji daju velike sume u dobrotvorne svrhe jer znaju da će ionako uvek imati dovoljno za sebe, tako da mogu malo i da se razbacuju. To se može opisati kao „filozofija obilja”.
Džon: A naravno, razlog za mnogo „dobrog ponašanja” je želja da zadobijemo odobravanje ljudi i da ga zadržimo. Čini se da su ti ljudi dovoljno sigurni u sebe da nemaju tako veliku potrebu da traže odobravanje drugih – njihova ljubaznost nije manipulativna.
Robin: Nije. To sve deluje spontanije. Oni će, naravno, uživati u odobrava nju drugih, ali ne moraju da se trude da ga dobiju.
Džon: Kako se onda to vrlo otvoreno, spontano i ljubazno ponašanje poredi s načinom na koji se ljudi ponašaju na različitim nivoima mentalnog zdravlja?
Robin: Pa, prvo, uzmi najgori slučaj. U vrlo nezdravim porodicama, odnosi s drugim ljudima teže da budu zaista vrlo loši. Po mom iskustvu – a mnogi bi se psihijatri koje zanima da gledaju ispod površine, i ne uzimaju sve što im se kaže zdravo za gotovo, složili s tim – tamo gde su jedan ili više članova porodice vrlo bolesni u psihološkom smislu, često se ispostavi da cela porodica ima visok nivo negativnih emocija, kako jedni prema drugima tako i prema ljudima van porodice.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.