Moj svet se srušio.
Sledećeg dana, mama je otišla u bolnicu.
Četiri dana kasnije, 2.1.1992. otišla je zauvek.
I ja sam, dva dana pre svog četrnaestog rođendana, naučila šta zapravo znači kada ti se ceo svet sruši.
Danas imam 45 godina.
Imam troje dece.
Divnog muža.
Ipak ona mi nedostaje svakog dana. Danas posebno.
Nakon svih ovih godina, moje srce je i dalje upola prazno, iako puno ljubavi.
Osećam se voljeno, poštovano, i paženo od mojih najmilijih, porodice i prijatelja. Imam njih, mog muža, troje predivne dece, brata. Oni su moja ljubav, moja snaga, moj dopamin. Ali, oni nisu moja mama.
Osećala sam i još osećam da veliki deo mog tela i ogroman deo moje duše fali.
Bila sam tako ljuta kada je umrla.
Na nju.
Na Boga.
Sudbinu.
Tražila sam odgovore, objašnjenja.
Nisam ih našla.
Znam. Moje bolne teen godine i odrastanje bez mame, nekako su iznedrile snažnu, odlučnu i neverovatno upornu ženu.
Ali to je jebeno teško.
Isrpljujuće je nemati drvo ispod kojeg možeš da se sakriješ. Korenje za koje možeš da se držiš. A odlaskom tate, ostala sam sama na ledini.
Znam da ima vas koji prolaze ili prolazili su kroz slično. Probajte, da kao i ja, učinite sve da vaša deca imaju mamu što duže. Nije sve do nas, ali ponešto i jeste.
Znam da ima vas koje roditelji nerviraju, odnosi su narušeni ili vam smeta način kako neko stari. Smatrajte se privilegovanim. Prigrlite to što imate, pre nego što budete nemali. Otvorite srce, začudićete se koliko mesta u njemu možete naći.
Izvor: Facebook/Angelina Radulovic