Zatvorski eksperiment u Stanfordu

Godine 1971. psiholog sa Stanforda Filip Zimbardo dobio je značajnu donaciju od američke mornarice i marinaca da istraži interakcije i dinamiku između čuvara i zatvorenika u zatvorima.

Godine 1971. psiholog sa Stanforda Filip Zimbardo dobio je značajnu donaciju od američke mornarice i marinaca da istraži interakcije i dinamiku između čuvara i zatvorenika u zatvorima. Taj eksperiment, danas poznat kao Stanfordski zatvorski eksperiment, kasnije je postao jedna od najkontroverznijih studija u istoriji psihologije.

Eksperiment je počeo odabirom 24 mladića, svi bez kriminalne prošlosti i sa dobrom reputacijom. Zimbardo je pretvorio podrum zgrade na Univerzitetu Stanford u improvizovani zatvor, gde su učesnici nasumično birani da igraju uloge čuvara ili zatvorenika. Zauzvrat, plaćali su 15 dolara dnevno. Čini se da je sve bilo zamišljeno kao obična „igra uloga“, ali se ubrzo pretvorilo u pravu noćnu moru.
Eksperiment je počeo 13. avgusta 1971. godine. Prvog dana, prava policija je odvela zatvorenike iz njihovih domova i sprovela ih kroz proces hapšenja, uključujući uzimanje otisaka prstiju i fotografisanje. Od tog trenutka, učesnicima je dodeljen broj umesto imena kako bi se postigla potpuna dehumanizacija.

- Advertisement -

Iako prvi dan nije doneo veće incidente, već tokom prve noći situacija je počela da se pogoršava. Stražari, koji su dobili pendreke i tamne naočare za sunce, odmah su počeli da kažnjavaju zatvorenike, skidajući im dušeke i terajući ih da spavaju na hladnom betonu. Glasna buka i nered tokom noći dodatno su pogoršali situaciju.
Drugi dan doneo je prve ozbiljne posledice. Jedan zatvorenik je imao nervni slom i morao je da napusti eksperiment. Ali čak i pre nego što mu je to dozvoljeno, prošao je kroz ponižavajuće „saslušanje za uslovni otpust“, čime je Zimbardo namerno pojačao osećaj bespomoćnosti zatvorenika.

Posle tog događaja eskalirala je pobuna zatvorenika. Prestali su da prate uputstva, a neki su se zatvorili u ćelije. Stražari su brzo odgovorili nasiljem, gurajući zatvorenike u pretrpane ćelije i kažnjavajući ih stalnim uskraćivanjem osnovnih prava, kao što je korišćenje toaleta. Umesto toga, bili su primorani da koriste kante koje su potom ostajale u ćeliji celu noć.

Trećeg dana eksperimenta, Zimbardo je primetio zabrinjavajući obrazac ponašanja. Otprilike jedna trećina stražara počela je da pokazuje izražene sadističke sklonosti, izmišljajući nove metode kažnjavanja. Umesto da ostanu objektivni posmatrači, sami su postali aktivni učesnici eksperimenta.

Četvrtog dana mentalno stanje zatvorenika je postalo alarmantno. Neki su pokazivali znake samoubilačkih misli, dok su drugi potpuno izgubili osećaj za realnost, prihvatajući svoju ulogu bespomoćnih zatvorenika.

Eksperiment je konačno prekinut šestog dana, kada je zatvor posetila Zimbardova devojka, Kristina Maslač, diplomirana psihološkinja. Bila je šokirana onim što je videla i odmah je dovela u pitanje moralnost studije. Njen šok je poslužio kao prekretnica koja je probudila Zimbarda iz njegove „mračne fantazije“. Nakon njene reakcije, on je najavio kraj eksperimenta, iako su čuvari, do tada potpuno prilagođeni svojoj ulozi, bili vidno razočarani.

Zimbardo je kasnije primetio da je, uprkos činjenici da je više od 50 ljudi posmatralo eksperiment, samo Maslač bila ta koja je dovela u pitanje moralnost studije. Njen bes je poslužio kao poziv za buđenje Zimbarda i razotkrio mračnu stranu ljudske psihologije u kontekstu moći i dominacije.

Zatvorski eksperiment Stanforda ostavio je dubok trag na naučnoj i javnoj sceni, podstičući brojne debate o etici u istraživanju. Iako je trajao samo šest dana, eksperiment je otkrio koliko brzo i lako ljudi mogu da podlegnu sadističkim porivima kada im se da moć i kako lako može da se izgubi granica između uloge i stvarnosti.

- Advertisement -

Izvor: https://freemusicpatrol.wordpress.com/2024/09/27/zatvorski-eksperiment-u-stanfordu/

 

spot_img

Najnovije

Na današnji dan je rođen Nikola Tesla, čovek koji je osvetlio svet

Poznato je da je Nikola Tesla imao mnoge neobične i nesvakidašnje navike, ali se veruje da je većinu njih praktikovao kako bi mu mozak bolje radio.

Na bake oduvek miriše detinjstvo. One su majstorice koje čistom emocijom boje dane, a kasnije sećanja i ušuškavaju ih toplinom svog zagrljaja.

Najukusnija jela, najlepši raspusti, savladana životna lekcija, savet zlata vredan – sve to nosi bakin pečat. Piše Marija Bulajić Škuletić

Šta razmak između članova porodice na dečjem crtežu može da nam kaže?

Dečji crteži nisu presuda o porodici, već odraz jednog trenutka, jedne emocije ili jednog doživljaja. Kada ih posmatramo sa radoznalošću, bez osuđivanja i brzih zaključaka, oni mogu postati dragocen način da bolje razumemo svoje dete.

Trener nije tu da stvori šampiona. Tu je da pomogne detetu da postane čovek.

Kada se govori o dečijem sportu, najčešće se priča o rezultatima, medaljama, pobedama i talentu. Međutim, suština sporta u dečijem uzrastu nalazi se na drugom mestu. Piše: Filip Gacić

Slobodna igra: zašto je detetu potrebno vreme u kojem „ne radi ništa“

U svetu u kojem se detinjstvo sve češće ispunjava obavezama, treninzima, radionicama i različitim aktivnostima, lako zaboravljamo jednu važnu stvar: dete se najviše razvija upravo onda kada se igra slobodno.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img