U savremenom roditeljstvu s pravom se mnogo govori o ulozi majke i važnosti emotivne bliskosti. Ipak, razvojna psihologija jasno pokazuje da je za dečake jednako važno i vreme koje provode nasamo sa ocem. Ne kao zamena za majku, već kao neophodan deo njihovog odrastanja i formiranja identiteta.
Dečaci se ne odvajaju od majke isto kao devojčice
Razvojna istraživanja pokazuju da se dečaci ne grade kroz poistovećivanje, već kroz razliku. Dečak uči ko je on tako što se, postepeno i prirodno, udaljava od „majčinskog sveta“ i usmerava ka ocu.
Otac tada postaje figura kroz koju dečak:
-
uči gde se on završava, a drugi počinju,
-
razvija osećaj sopstva,
-
izlazi iz emocionalne „stopljenosti“ sa majkom.
Kada se ovaj proces ne dogodi, dečak može ostati previše osetljiv, reaktivan i nesiguran u sopstvene granice – ne zato što nešto nije u redu, već zato što razvoj nije dobio svoj prirodan nastavak.
(Ne)nasilje počinje od kuće: Kako deca uče konstruktivno rešavanje konflikata?
Tatin način povezanosti utiče na nervni sistem
Vreme provedeno sa tatom aktivira drugačije stanje nervnog sistema nego vreme sa mamom – i to je dobro.
Očevi se češće igraju grublje, manje pričaju, više očekuju telesnu kontrolu, dozvoljavaju rizik i izazov. To nije agresija – to je kalibracija.
Istraživanja pokazuju da dečaci koji redovno provode vreme nasamo sa očevima:
-
bolje kontrolišu impulse,
-
lakše podnose frustraciju,
-
imaju više samopouzdanja u stresnim situacijama.
Kroz takve interakcije dečak uči da reguliše svoje telo, snagu i emocije – umesto da ih potiskuje ili preuveličava.
Kada nema prostora samo za oca, dečak „glumi“ muškost
Dečaci kojima nedostaje stabilan, prisutan muški uzor često ne žive svoju muškost, već je izvode. To se može ispoljiti kao:
-
preterana poslušnost,
-
agresivnost,
-
stalna potreba za potvrdom od vršnjaka.
Ne zato što su „problematični“, već zato što nisu imali muško ogledalo kroz koje bi iznutra izgradili osećaj ko su.
Svako dete – nova verzija nas: Kako se roditeljstvo menja sa drugim (i svakim narednim) detetom?
Potrebna je fizička, ne emotivna distanca od majke
Vreme sa tatom ne znači emocionalno udaljavanje od majke. Naprotiv.
Ali dečaku je potrebna fizička razlika u energiji, pravilima i ritmu.
Mali rituali imaju ogromnu snagu
Ne radi se o količini vremena, već o njegovom kvalitetu i redovnosti.
Često su dovoljni mali rituali:
-
nedeljna šetnja,
-
zajednički sport ili hobi,
-
popravljanje nečega zajedno,
-
tišina u kolima.
U tim tihim trenucima dečak uči:
„Mogu da stojim sam. Mogu da se nosim sa sobom. Pripadam svetu takav kakav jesam.“
Ovo nije priča o isključivanju majki.
Ovo je priča o zaokruživanju razvoja.
Jer dečaku su potrebni i majčina sigurnost i očev pravac – da bi izrastao u stabilnu, samopouzdanu i emotivno zrelu osobu.

