Dešava se skoro svakodnevno da u parku viču “eno je Lana sa onim bratom” i nakon 10 minuta park je prazan.
Pročitajte i: Izum jedne majke pomaže deci sa invaliditetom da osete radost hodanja
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Ja sam majka deteta sa posebnim potrebama, ovo je problem na kome treba raditi na lep nacin ali ne izbegavati ga, pojedinacno ne mozemo objasniti kako se osecamo kada ljudi zure u dete – koje nije krivo zbog hendikepa niti majka koja ima dete sa posebnim potrebama. Clan sam Odbora udruzenja za cerebralnu paralizu, znam puno roditelja u gradu i unutrasnjosti i nijedan primer da odvajaju zdravu decu od bolesne, to su pojedinacni slucajevi ako ih ima.
Samo da podsetim ove sto diskriminisu invalide, da oni i njihova deca i svi mi, o čas posla možemo postati invalidi.Samo jedan udarac u glavu na pravo mesto i eto novog korisnika invalidskih kolica. Nemojte se upustati u diskusiju, ako nemate ovakav problem u kući.Ne odlazi, ako ne možeš pomoći, radi svoje dece.
Vrlo kompleksna životna situacija. S jednog drugog stanovišta… Imamo za primer recimo, zdravo dete, kao posmatrača, uzrasta od npr. sedam godina kojem je vrlo teško objasniti šta se događa sa nekim ko boluje. Pade mi na pamet, da bi donekle ravnopravno trebalo sagledati onog koji reaguje i na šta reaguje i raditi na edukaciji roditelja, samim tim i dece, kako da prihvate u svom bliskom okruženju decu sa invaliditetom, jer razumeće te svi, jednom sedmogodišnjaku je konfuzno vrlo da gleda vršnjaka koji se ljulja dok sedi, vrišti, ili nešto slično… Gledano iz te perspektive, reč diskriminacija je teška. Roditelji su ti koji zdravoj deci treba da približe takve ljude i uče ih kako da se ophode u takvim situacijama.