Piše: dr Zoran Milivojević
Kada govorimo o pažnji, mislimo na nečiju sposobnost usmeravanja vlastite svesti. U zavisnosti od toga na šta usmeravamo pažnju, obim pažnje je moguće „skupljati” i „širiti”. Nekada je usmeravamo na jedan sadržaj, tako da smo koncentrisani na ono što je u fokusu pažnje, zanemarujući okruženje. Nekada se obim pažnje „širi” na celokupno okruženje, tako da oprezno, obazrivo i budno pratimo promene u okruženju.
Da bi neko ostvario važan cilj, po pravilu mora da tokom nekog perioda vremena sprovodi aktivnost koja vodi ka tom cilju. To neće biti u stanju ukoliko ne drži pažnju na cilju. Zato možemo reći da je mentalna sposobnost održavanja pažnje tokom nekog dužeg vremena preduslov za uspešan rad.
Svakodnevno smo izloženi velikom broju nametljivih informacija koje se bore da na njih obratimo pažnju. Svaka informacija koju registrujemo „potroši” jedinicu naše pažnje. Kako postepeno, braneći se od stalnog informacionog napada, naučimo da ne registrujemo informacije, načini na koje nam ih plasiraju postaju sve agresivniji.
Mediji funkcionišu tako što našu pažnju pretvaraju u svoju robu. Kada veliki broj ljudi usmeri pažnju na interesantan medijski sadržaj – kada je velika gledanost, slušanost ili čitanost – tada dati mediji prodaju deo našeg polja pažnje preduzećima koja nas „informišu” u nameri da nam prodaju svoje proizvode.
„Sasvim je prirodno da deca izbegavaju sve što im je neprijatno, ma koliko bilo korisno. Ali, uloga roditelja i učitelja jeste da im pomognu da polako steknu naviku održavanja pažnje i na neprijatnim sadržajima.“
Kako?? Kako tacno??
Hvala