Svi su drugi krivi, kao što vidite: dete što traži, televizor što pokazuje – samo nije kriv taj odrasli koji je za sebe izabrao ulogu naivnog deteta: „Ali šta ja da radim?“
Piše: Elena Fetisova
„To je strašno kakve se danas prave igračke za decu! Grozota ti da ih pipneš – ali čik ne kupi!“
Čuli ste slična prenemaganja? Ja jesam. Od roditelja, baka, kumova – onih koji direktno utiču na vaspitanje deteta. A koliko sam puta tek slušala bake u parkiću kako im nije prijatno da izvode napolje unuke s namazanim usnama i monstrumom ispod miške.
Da im je prijatno nije, ali – gle čuda – baš one su im ih kupile! A to je, dragi čitaoci, veći problem od agresivnog biznis-plana proizvođača dečjih igračaka. Pa one se kupuju! Doduše, u porodicama koje se dosledno pridržavaju pravoslavnih načela možda i ne. S druge strane, većina pristojnih, obrazovanih žena koje poznajem iz parka, vrtića, dečjih sekcija ili škole, deci i unučadima kupuju igračke nevoljno – ali ih kupuju! Monstrume, đubriše, budalastu (izvinite, to je prava reč) Mašu i medveda, spajdermene i šta sve još ne.
Što roditelji ne kupe (ako nešto ne kupe) – kupe bake i deke: „Ali kad traži, šta ja da radim…“ I to je glavni i jedini razlog zašto svoju milu decu prepuštamo hirovima hiperaktivnih Maša sa znacima blagih mentalnih nedostataka, čudovištima, robotima – i „dečjoj“ kozmetici koja oštećuje kožu, ukus i samopoštovanje nejake dece. „Ali kad traži…“
„Ali oni traže“ – i dobijaju crtaće sa devijantnim junacima, slaboumnim monstrumima, dobijaju karmine, lak za nokte, odeću sa šljokicama i – u petogodišnjem uzrastu – cipele na štikle.
Tako ispada da deca traže i deca donose odluke – dakle i odgovornost je na deci. A mi, jadni mali roditelji-rođaci-kumovi – nama naravno nije lako, ali šta mi da radimo? Teatar apsurda: odrasli u jeku zrelosti prebacuju odgovornost na decu!
„Ali oni traže“ – i dobijaju crtaće sa devijantnim junacima, slaboumnim monstrumima (ili nedvosmislenim prostitutkama), dobijaju karmine, lak za nokte, odeću sa šljokicama i – u petogodišnjem uzrastu – cipele na štikle. A odrasli umesto da se pokrije ušima počinje još i da kuka: te život nije fer, te to je strašno šta nam uvaljuju… Svi su drugi krivi, kao što vidite: dete što traži, televizor što pokazuje – samo nije kriv taj odrasli koji je za sebe izabrao ulogu naivnog deteta: „Ali šta ja da radim?“
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Ćerka mi je rekla da su je u školi nazvali glupom i ružnom. Evo šta sam uradila
“Mila, šta je bilo?” “Mama, drugarice su rekle da imam ružnu kosu i da sam glupa” – rekla je i briznula u plač. Na ovako nešto je retko koji roditelj...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Ne puštati deci televiziju. Određeni crtaći sa kompa i sve okej.