Svi su drugi krivi, kao što vidite: dete što traži, televizor što pokazuje – samo nije kriv taj odrasli koji je za sebe izabrao ulogu naivnog deteta: „Ali šta ja da radim?“
Piše: Elena Fetisova
„To je strašno kakve se danas prave igračke za decu! Grozota ti da ih pipneš – ali čik ne kupi!“
Čuli ste slična prenemaganja? Ja jesam. Od roditelja, baka, kumova – onih koji direktno utiču na vaspitanje deteta. A koliko sam puta tek slušala bake u parkiću kako im nije prijatno da izvode napolje unuke s namazanim usnama i monstrumom ispod miške.
Da im je prijatno nije, ali – gle čuda – baš one su im ih kupile! A to je, dragi čitaoci, veći problem od agresivnog biznis-plana proizvođača dečjih igračaka. Pa one se kupuju! Doduše, u porodicama koje se dosledno pridržavaju pravoslavnih načela možda i ne. S druge strane, većina pristojnih, obrazovanih žena koje poznajem iz parka, vrtića, dečjih sekcija ili škole, deci i unučadima kupuju igračke nevoljno – ali ih kupuju! Monstrume, đubriše, budalastu (izvinite, to je prava reč) Mašu i medveda, spajdermene i šta sve još ne.
Što roditelji ne kupe (ako nešto ne kupe) – kupe bake i deke: „Ali kad traži, šta ja da radim…“ I to je glavni i jedini razlog zašto svoju milu decu prepuštamo hirovima hiperaktivnih Maša sa znacima blagih mentalnih nedostataka, čudovištima, robotima – i „dečjoj“ kozmetici koja oštećuje kožu, ukus i samopoštovanje nejake dece. „Ali kad traži…“
„Ali oni traže“ – i dobijaju crtaće sa devijantnim junacima, slaboumnim monstrumima, dobijaju karmine, lak za nokte, odeću sa šljokicama i – u petogodišnjem uzrastu – cipele na štikle.
Tako ispada da deca traže i deca donose odluke – dakle i odgovornost je na deci. A mi, jadni mali roditelji-rođaci-kumovi – nama naravno nije lako, ali šta mi da radimo? Teatar apsurda: odrasli u jeku zrelosti prebacuju odgovornost na decu!
„Ali oni traže“ – i dobijaju crtaće sa devijantnim junacima, slaboumnim monstrumima (ili nedvosmislenim prostitutkama), dobijaju karmine, lak za nokte, odeću sa šljokicama i – u petogodišnjem uzrastu – cipele na štikle. A odrasli umesto da se pokrije ušima počinje još i da kuka: te život nije fer, te to je strašno šta nam uvaljuju… Svi su drugi krivi, kao što vidite: dete što traži, televizor što pokazuje – samo nije kriv taj odrasli koji je za sebe izabrao ulogu naivnog deteta: „Ali šta ja da radim?“
Ne puštati deci televiziju. Određeni crtaći sa kompa i sve okej.