Svi su drugi krivi, kao što vidite: dete što traži, televizor što pokazuje – samo nije kriv taj odrasli koji je za sebe izabrao ulogu naivnog deteta: „Ali šta ja da radim?“
Drugi razlog jeste preterana načitanost primitivnih rubrika o, „sjajnoj“ psihologiji po ženskim časopisima. Rukovodeći se fragmentima psiholoških teorija, odrasli se naprosto boje da „ne uskrate“ dete. „Mi poštujemo njegovu volju“, „odgajamo lidera“, „učimo ga da donosi odluke“. I tako ti nesretni odrasli nikako da se opsete da kukolj valja odvojiti od žita, da se voćke obrezuju da bi bolje rađale, da detetu treba postaviti razumna ograničenja.
Ako malinu srežete do korena – sledeće godine neće roditi. Ako je srežete gde treba – biće više plodova. Ako deci zabranimo sve – odgajamo neurotičara, ako im sve dozvolimo – odgajamo psihopatu. Jadno dete koje tako stasava, ima da poblesavi od mora prava i sloboda i da se oseća kano slamka među vihorove, pri čemu je vihor i najtiši povetarac. Nije moguće odgajiti lidera od deteta koje elementarno nije naučilo da se nosi s odbijanjem njegovih zahteva. Kad odraste, neće naići na odbijanje? Porašće u velikog čika psihopatu a ne u lidera. Filtrirajte savremenu psihologiju, previše je ima… svakojake.
“Teško je i mrzi nas da se sve objašnjava, argumentuje, zaključuje… Lakše ti je da kupiš i da te puste na miru. Uključiš TV i mir u kući…”
Poslednji razlog je nažalost naša duhovna lenjost. Nije lako slušati dečje histerisanje (mada se kod dece kojoj nije sve dozvoljeno histerisanje kao metod uticaja na odraslog vrlo lako preobražava u naviku da se stvari rešavaju dijalogom). Teško je i mrzi nas da se sve objašnjava, argumentuje, zaključuje… Lakše ti je da kupiš i da te puste na miru. Uključiš TV i mir u kući… I tako dobijamo devojčice koje nisu pošle u školu a nose štiklice, piju gazirano, gutaju Mašu i monstrume, vukljaju ih sa sobom.
Dan-danas pamtim kako mi je mama, kada sam išla u treći razred, objašnjavala zašto devojčice ne treba da nose štikle, kako je to na kraju krajeva smešno – hodaš na štulama jer se to kao nekome dopada (a ona se dugi niz godina bavila profesionalnim plesom, mogla je da trči na štiklama, ali u običnom životu ih nije nosila). Sećam se kako je tata često u mom prisustvu komentarisao da se mama ne šminka jer je veoma lepa. Imali su vremena za to! Imali su vremena i za borbu sa čipsom i za spasavanje dece od neukusa svih vrsta… Nalazili su vremena ne da „oduzmi i zabrane“, nego da objasne ili da diplomatski ismeju gluposti u savremenom duhu vremena. Sećam se kako su sestri i meni kupili ono što se danas zove gedžet, a zatim me je tata odveo na sankanje i gedžet se „slomio“ – hvala Bogu.
Bilo bi dobro da ne budemo lenji za razumno i taktično kultivisanje ukusa naše dece…
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Izvor: Pravoslavie.ru
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Kako roditelji nenamerno postanu izvor stresa za svoju decu sportiste
Nekoliko godina unazad je počeo trend učenja mlađih sportista kako da stvore zdrav psiholoski odgovor na dato okruženje. Ono što je potpuno zapostavljeno jeste edukacija roditelja na način kako da...
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Ne puštati deci televiziju. Određeni crtaći sa kompa i sve okej.