Često ne razmišljamo kako ono što govorimo utiče na njih, pa je zgodno nabrojati nekoliko situacija i roditeljskih ponašanja koja bi bilo dobro zaobići.
Deca isprobavaju, testiraju, pomeraju i svoje i roditeljske granice. Za njih je to proces učenja i prilagođavanja svetu. Od toga kako se roditelji postave, šta im je važno, šta mogu da prihvate i tolerišu, koliko uspevaju da budu dosledni zavisi koliko će se te granice „razvući“. Ovo je proces u kojem i roditelji uče kako da nose svoju ulogu, odlučuju da rade ili ne rade ono što su radili njihovi roditelji, pomeraju svoje granice, donose odluke koje će oblikovati vrednosti i uverenja deteta koje će ono kasnije nositi kroz život. S obzirom da u školi nismo učili važan životni predmet „kako biti roditelj“, ovo je zaista veliki i ozbiljan zadatak koji svako od nas obavlja na najbolji mogući način.
Ko (ili šta) nam je poljuljao roditeljska uverenja?
Kroz naša ponašanja i govor, mi deci prenosimo važne poruke na osnovu kojih ona kreiraju svoju sliku sveta, ali i ličnu sliku. Često ne razmišljamo kako ono što govorimo utiče na njih, pa je zgodno nabrojati nekoliko situacija i roditeljskih ponašanja koja bi bilo dobro zaobići.
„Ne možeš ti mene da ucenjuješ!“
Ako ste ovo izgovorili, jasno je da vas dete već ucenjuje, tačnije da vi to tako doživljavate. Jer ono nema nikakvu svest ni ideju da to radi, sve dok vi to ne verbalizujete, tj. dok ne imenujete neko ponašanje kao takvo. Ali, kada mu kažete kako se zove to što radi, onda i ono zna i ume to da koristi. Dakle, dete ima neko ponašanje kojim želi da postigne nešto, ali još uvek ne zna da se to zove ucena. Ono tako testira šta će proći kod vas, pomera granice, uči šta može i kako može. Ovo je i „igra živaca“ (više za nas roditelje), jer neko mora da popusti. Međutim, u toj situaciji korisnije je da mu se objasni da njegovo ponašanje nije prihvatljivo nego da mu se da naziv. Umesto – Ne možeš vikanjem da me ucenjuješ da ti kupim novu igračku!, recite – Ne mogu da razmišljam kada toliko vičeš, bole me i uši i glava. Probaj to lepo da mi kažeš. Važno je da dete gledate u oči, da budete u istom nivou, i da vaš glas bude smiren. Budite spremni da nekoliko puta ponovite ovaj pristup u raznim situacijama, a ako uspete da budete istrajni, dete će shvatiti da se ta granica ne „razvlači“ i jednostavno će odustati.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.