„Isuviše često, deca bivaju kažnjena zato što su ljudska bića. Njima nije dozvoljeno da budu nervozna i ljuta, da imaju žute minute, da povise ton ili iskažu nepoštovanje. A opet, mi odrasli, imamo pravo na sve to. Jer, niko nije savršen. Moramo prestati da sopstvenoj deci postavljamo zahteve koje ni sami nismo u stanju da ispunimo i da od njih očekujemo perfekcionizam koji se mi ne trudimo da dostignemo.” (Rebeka Eans)
Iako je svaka reč u pasusu iznad tačna, mnogi su ovo pogrešno protumačili, misleći da to znači da deca ne treba da snose odgovornost za svoje ponašanje i da bi trebalo da zanemarimo svako ružno ponašanje. Ali ja to nisam htela da kažem.
Evo šta u mojoj knjizi sledi posle ovog dela teksta: „Naravno, ne treba im uvek dozvoljavati da se ponašaju kako žele, samo zato što su ljudska bića. Naučite ih bolje! Naučite ih da nije u redu da svoj bes iskaljuju na druge. Naučite ih da se izbore sa ljutnjom, frustracijom, strahom, tugom i razočaranjem. Naučite ih da nije prihvatljivo biti grub prema drugima.
Zahtevajte od njih mnogo! Ali pre toga, zahtevajte od SEBE!
Ne projektujte ni vi svoju nervozu na druge! Naučite i sami da se izborite sa ljutnjom, frustracijom, strahom, tugom i razočaranjem. Ne budite grubi prema deci. Svima su nam potrebni visoki standardi ponašanja, ali, znate li šta nam je još potrebno? Malo tolernacije. Vi ste odrasla osoba, naučena ponašanju prema društveno prihvatljivim standardima, pa opet vam se desi da kažete nešto ružno, zalupite vratima, ili vičete na svoju decu.
Nismo mi roboti. Ponekad je život jednostavno težak i potrebna nam je uteha, lepa reč, a ne grdnja i predavanje. Potreban nam je zagrljaj, a ne ljutit pogled. Znamo da smo pogrešili, to nam je dovoljno samo po sebi. Treba anm razumevanje. Isto tako i deci.”
Evo jedne odlične vežbe: