Od tog razgovora, koji je podstaklo sinovljevo pitanje, mi smo shvatili da ovako više ne možemo. I znate li šta nas je zapravo najviše frustriralo? Frustriralo nas je što smo uprkos svim tim ručicama i nožicama i skučenom prostoru i ciki i vriski – bili jako usamljeni
Ponekad živimo, a da uopšte ne shvatamo kuda idemo, kojim putem, imamo li cilj, ili još bolje, uopšte ne shvatamo da možemo lako doći do ugla iza kojeg nas čeka neka zamka na koju uopšte nećemo biti spremni. Samo živimo. Iz dana u dan. Pa kako bude.
„Tako smo živeli i mi“, započela je svoju priču jedna majka.
„Prošlog proleća, sin koji ima šest godina i ja, bezveze smo se zagledali u naše devojčice – imamo još tri mlađe ćerke, i on me iznenada, iz vedra neba pitao mora li i on da se oženi kada poraste?“
Automatski sam mu rekla – ne, ti možeš da radiš šta želiš, sve dok te to čini srećnim!
„O, onda dobro“, rekao je to s velikim olakšanjem u glasu i onako više za sebe nastavio, kako on stvarno ne želi da se svađa sa nekim sve vreme.
Šokirala sam se.
Bio je to takav udarac za mene da sam, ja mislim, prebledela. Ne znam. Nisam sigurna, ali šokirao me. Posle te večeri sela sam sa mužem i ispričala mu šta mi je sin rekao. Činjenica je da smo se muž i ja stalno prepirali oko nečega. Mislim, mnogo nas je. To je prevelika briga. Stalno nešto treba. Nemamo mira ni sekunde. Čak ni dok spavamo. Nismo mi stalno bili ljuti jedno na drugo. Zapravo smo bili nervozni. I kada sam mu to ispričala i on je lagano prebledeo. Da, oboje smo shvatili šta je to naše milo, nevino dete htelo da nam kaže. I onda smo se konačno otvorili jedno drugom. Počeli smo da pričamo. Počeli smo da izbacujemo iz sebe sve što nas muči, ono što je trebalo davno da kažemo jedno drugom. Razgovarali smo otvoreno o našem braku i svemu što nas muči. Za 14 godina, koliko smo zajedno, prvi put sam uopšte zamislila kako bi bilo da nismo zajedno. Činjenica je da je moj muž sve vreme bio prilično nestrpljiv, uvek bi lako planuo, a zapravo je bio prilično jadan i nesrećan. Sa druge strane, ja sam, kako je on to rekao, a slažem se sa njim, bila previše zauzeta sobom i decom da bi išta preduzimala po pitanju našeg braka. Bila sam konstantno puna besa i ljutnje i retko kad sam imala vremena za njega. Naravno, između nas je četvoro dece, ali ona zaista nisu i ne bi smela biti izgovor za loš brak.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Nema komentara.