– Sremuš se još naziva i: divlji beli luk, medveđi luk, crijemuša, šumski luk, srijemuž, cremoš, ili na latinskom Allium ursinum (allium=luk, ursinum=medved).
– Sremuš i ima karakterističan miris belog luka. Za razliku od belog luka, miris i ukus su mu mnogo blaži.
– Osim ukusa, ima i sva lekovita svojstva belog luka, samo u većim količinama, i što je mnogima važno, ne ostavlja karakteristični zadah belog luka.
– Sremuš je veoma rasprostranjena samonikla biljka u listopadnim bukovim šumama, u kojima ima vlage.
– Bere se pažljivo, isključivo ručno, i to sa prostora koji nisu ekološki zagađeni.
– Sadrži eterična ulja, mineralne soli, šećer, vitamin C, karoten, belančevine, masti i alicin.
– U narodu vlada mišljenje da ni jedna biljka ne čisti sistem za varenje i krv tako dobro kao sremuš.
– Smatra se da sremuš pomaže kod arterioskleroze, visokog krvnog pritiska, želudačnih i crevnih tegoba, a i odličan je čistač jetre.
– Uspešno se primenjuje kod zarastanja otvorenih rana i hematoma, pomaže bolje izlučivanje sluzi iz pluća, olakšava iskašljavanje i olakšava disanje. Ima i antibakterijsko dejstvo.
– Ima izuzetno jako dejstvo na crevne parazite i sprečava infekcijske upale sluzokože creva. Posle upotrebe sremuša brzo nestaju dečje gliste.
– Sremuš treba koristiti u svežem stanju, jer sušenjem gubi 2/3 svoje vrednosti. Van sezone se koristi u obliku tinktura.
– Od sremuša se mogu praviti: salate, čorbe, pite, hleb i neke vrste peciva. Takođe se može spremati kao spanać ili kao zelena salata.
– Sa branjem listova se prestaje čim biljka počne da cveta, ali se zato lukovice skupljaju u letnjim i jesenjim mesecima i služe za spravljanje različitih lekovitih preparata.
– Sremuš se poslednjih godina može pronaći na pijacama, u periodu od marta do maja.
– Ovu biljku je moguće lako zameniti za otrovni mrazovac, đurđevak ili čemeriku, ali je pouzdan način razlikovanja sremuša od otrovnih dvojnika miris belog luka, koji se oseti kada se list protrlja.
– Sremuš se ubraja se u prve četiri planetarne biljke, pošto ga ima u skoro svim krajevima sveta.
– I lukovica i listovi se mogu čuvati nekoliko dana u frižideru ili na nekom prohladnom mestu.
– Lukovice sremuša se u Rusiji usoljavaju i jedu kao salata.
– Pupoljci i cvetovi sremuša su takođe jestivi, ali nisu tako ukusni kao listovi.
– Krave koje se hrane sremušom daju mleko sa blagom aromom belog luka. Puter napravljen od ovakvog mleka bio je vrlo popularan u Švajcarskoj u 19. veku.
– Zanimljivo je da su proizvođači sireva listove ove biljke nekada koristili (u nekim krajevima i dan-danas) da „zapakuju“ sireve. Tako, dok sazrevaju, oni upijaju taj „sremušasti“ miris.
– Prvi dokazi o upotrebi sremuša u ljudskoj ishrani potiču iz mezolitskih nalazišta u Danskoj.
RECEPTI SA SREMUŠEM: