Pijaca miriše na život. Isti onaj neodoljivi miris života koji tek poneko uspe da oseti pri rađanju novog života.
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto
- Sve je laž! Jeste li me čuli? Apsolutno sve! Malo morgen organske jabuke! Mamicu vam vašu!
- Na pijac’, i kad lažemo, opet govorimo veću istinu od vas sa karticama!
- Mama, kupi mi mandarine!
- Nemam više para, samo kartica. Na pijaci ne primaju kartice.
- A šta je kartica? To su kobajagi pare?
- Tako nekako.
- Znači čika je rekao istinu. Na pijaci nema kobajagi. Samo prave pare.
- Tako je dečko! Kod nas običnih smrtnika ne prolazi život na odloženo. Mi imamo samo sad. Otvori te džepove da ti stavim mandarina i pomeri se u kraj. Sad će trubači da sviraju mojoj Jani.
Stigoše i trubači bez POS terminala a Jana se baci Harisu u naručje raspoložena za ples. Par nespretnih mandarina koje je dotakla laktom ruke pade na pod i poskoči u ritmu muzike a njihov miris se rasu po zaprljanom betonu.
Par metara od mesta gde su pale, mirisao je beton Knez Mihajlove ulice, kojom subotom hodaju neki mirišljavi ljudi. Nemaju mandarine pa im odela mirišu na parfeme kupljene karticom. Skupe se sa svih strana sveta u tu dugačku šetnju podeljenu u dva pravolijinska smera. Sve teče svojim ustaljenim ritmom koji tek ponekad poremeti poneko nestašno dete koje se otme iz maminih ruku.
Ipak, nakon par minuta nizvodne šetnje kroz čuveni prolaz na Zelenom vencu, neko slučajno zaluta do pijace.
Pijaca nema svoj smer. Tu se kreće različitim smerovima, razlozima i putevima. Na pijaci ne mirišu ljudi ali miriše sve ono što može da nastane od proizvoda koje nam stavljaju u kese svojim vlažnim dlanovima.
Pijaca miriše na život. Isti onaj neodoljivi miris života koji tek poneko uspe da oseti pri rađanju novog života. Pijaca je mokra, znojava, glasna i lepi se za prste onoga ko je makar i slučajno dotakne. Pijaca, baš poput života koji se rađa, ne može da stane niti da se odloži za kasnije. Pijačni ljudi znaju samo za „sad“. U tom kratkom nezaustavljivom „sad“ sve je moguće i stvarno. Sve osim odlaganja.
Na pijaci ne prolazi kartica. Nema tog 29. veka i poretka koji će pijacu staviti na odloženo plaćanje. Isto je i sa životom.
Ako mi ne verujete, pitajte Janu i Harisa subotom dok plešu uz trubače. Ustvari, ne morate ni da pitate. Dovoljno je samo da ih pogledate.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Dario Rosi: Kako sam rešio da ubrzam inkluziju u stariju ekipu iz kraja uz dva komada “Morave”
Koliko često donosimo loše odluke, šta je to što zapravo čini naš život, čega ćemo se sećati kada prođu godine, na šta ćemo se osvrnuti? Koji je to kompas koji...
Koja je sve ovo naučila, zabetonirala je poziciju “žena NJEGOVOG života”
Kako se postiže taj prestižni status "žena njegovog života"? Da li postoje veštine koje pod velom tajne drže samo one žene koje su to već postigle u životu? "Istinu" otkriva...
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Nema komentara.