Priče u prolazu: Pijaca ne prima kartice
Pijaca miriše na život. Isti onaj neodoljivi miris života koji tek poneko uspe da oseti pri rađanju novog života.
Pijaca miriše na život. Isti onaj neodoljivi miris života koji tek poneko uspe da oseti pri rađanju novog života.
Ove majke sa đecom na moru nit tamo nit ovamo. One su ti neđe između. Nisu ni za La Bambu a ne mogu ni na groblje.
Bila je sreda. Bilo je mnogo ljudi na autobuskoj stanici. Bio je i jedan čovek na metalnoj klupi autobuske stanice. Bila sam nervozna ja i moj sin.
– Znate, naše majke su kao jesen. Onda kada venu i odlaze baš tada nam najviše plodova ostave za sobom.
Legenda kaže da su dva dečaka uskoro porasla i nestrpljivo čekala dan kada će parkirati svoj prvi Mercedes. Dečak u kolicima vozio je svoj Mercedes oduvek i zauvek.
– Zašto plačeš mama? – Zato što sam se rastužila. – Možda se nisi rastužila nego samo nisi znala da si išla kod Deda Mraza?
E tako. Sada su svi pokriveni i spavaju. Spavaj. Možda ova noć bude ta noć kada će beba prespavati noć. Prošli put kada je nosio ovu pidžamu probudio se samo tri puta. Možda je ovo srećna pidžama.
Sutra puni 4 i njegov je ceo svet. Znam zašto. Ja sam mu mama.
Učiteljica seda za svoj sto a u ogledalu ostaje dvadesetak povijenih glava i među njima tri povijena dečaka koja su se jutros vozila liftom sa svojim mamama.
Pero ima 28 godina. Pero ima vetar u kosi. Pero ima ime koje mu je dala majka, njegova majka, od jeseni slobodna žena…