Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Ako u onome ko drži ružu u ruci bar na momenat ugledamo ponovo svog saveznika i topao ljudski pogled, može se desiti čudo.
Ako u onome ko drži ružu u ruci bar na momenat ugledamo ponovo svog saveznika i topao ljudski pogled, može se desiti čudo.
Jednog dana, možda baš danas, vetar neće duvati i Ane neće biti pored mene ali ja ću se setiti nje i njene slobode. Slobode da bude, slobode da se raduje.
Celi život razmišljam o tim ljudima što su propadali kroz šaht i moram vam reći da im malo i zavidim. Ima nešto dobro u tom padu.
Stojimo kraj kuhinjskog prozora. Toplo je. Leto je. U prizemlju zgrade komšije diskutuju o letovanjima koja uzbuđeno planiraju kako bi im se životi na kratko promenili na bolje.
Pijaca miriše na život. Isti onaj neodoljivi miris života koji tek poneko uspe da oseti pri rađanju novog života.
Ove majke sa đecom na moru nit tamo nit ovamo. One su ti neđe između. Nisu ni za La Bambu a ne mogu ni na groblje.
Bila je sreda. Bilo je mnogo ljudi na autobuskoj stanici. Bio je i jedan čovek na metalnoj klupi autobuske stanice. Bila sam nervozna ja i moj sin.
– Znate, naše majke su kao jesen. Onda kada venu i odlaze baš tada nam najviše plodova ostave za sobom.
Legenda kaže da su dva dečaka uskoro porasla i nestrpljivo čekala dan kada će parkirati svoj prvi Mercedes. Dečak u kolicima vozio je svoj Mercedes oduvek i zauvek.
– Zašto plačeš mama? – Zato što sam se rastužila. – Možda se nisi rastužila nego samo nisi znala da si išla kod Deda Mraza?