Deca se moraju suočiti sa izazovima i sigurno je da neće svaki rešiti u svoju korist. Moraju naučiti kako da se nose sa tugom i razočaranjem, a to mogu jedino naučiti ako prvo osete tugu i razočarenje. Rad obično nije zabavan, ali donosi rezultate. Fizičke aktivnosti možda nisu ugodne kratkoročno, ali su dugoročne koristi nemerljive.
Određena doza bola je neizbežna, čak i u najranijem uzrastu. Ali većina roditelja se vodi time da izbegne bol – „samo neka su moja deca sreća i ništa drugo nije važno“. Naravno da svi želimo da nam deca budu srećna, ali možda je pravo pitanje zašto želimo da to bude tako stalno? Često odgovor može biti da se roditelji u stvari osećaju dobro kada su njihova deca srećna.
Ako su deca tužna obično osećamo krivicu, jer smatramo da je trebalo bolje da ih zaštitimo. Ponekad ih zaista moramo zaštititi, ali često ne moramo. Naša nastojanja da nam deca stalno budu srećna mogu nas dovesti do situacije da smo našoj deci više drugari nego što smo im roditelji. Nije da ne trebamo biti drugari, ali prvenstveno moramo biti odgovorni roditelji, dosadnjakovići koji stalno nešto zvocaju i izmišljaju nekakva pravila.
Mnogo dublju analizu zahteva jedna druga stvar, ideja koju svesno ili nesvesno namećemo našoj deci, a to je da se tuga automatski povezuje sa neuspehom ili neispunjenošću. Ta ideja dolazi iz pretpostavke da su svi oko nas srećni, osim nas. To je jedna velika laž i zato vaše dete ima pravo da bude tužno. Možda jednog dana i UN prizna tugu kao univerzalno pravo deteta?
Izvor: Djetinjarije