Zar neko misli da je ta mama zaslužila da se po njoj prosipa svako smeće i da joj neko sumnja kako je manje vredna mama jer „prosto neće“ da doji, a mogla bi?
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut
Svaki put kada neka majka priča sa mirom i srećom o dojenju, tebe zaboli srce. Obuzme te neka strašna, prastara tuga
i onda bi isplakala reku.
I kada vidiš na ulici majku ili negde fotografiju majke koja lepo doji…
Svaki put kada neko olako pomene kako je nedojenje bio tvoj izbor, ili bilo čiji izbor, kao da je to zaista bio ičiji izbor… I kada neko kaže da ne doji jer prosto neće, zar misli neko stvarno da je to nečiji iskren izbor, pa udri po njemu? Zar ne pada na pamet nikome da je mama koja kaže da neće da doji, jer prosto eto neće, možda davno bila istinski povređena, odbijana od svoje majke, učena da je dojenje teško, ili seksualno povređena, i dojenje je odbija, niko je nije učio da je to lepo?
I danas ona veruje da je to njen pravi izbor.
Zar neko misli da je ta mama zaslužila da se po njoj prosipa svako smeće i da joj neko sumnja kako je manje vredna mama jer „prosto neće“ da doji, a mogla bi?
Kada neko pomene kako samo nisi imala pravi savet jer nisi konsultovala pravu savetnicu za dojenje, i, da jesi, umesto što si slušala savet neke patronažne ili babice, koje o dojenju „ne znaju ništa“, sada bi srećno dojila svoju bebu… Zar im tada ne bi rado isprala sapunom ta usta neuka, a lajava… (ovaj bes, eto to je bol).
Ali na stranu to što smo mi ljudi mahom ograničeni kao balkon i potpuno slepi kada je efekat naših reči na druge u pitanju. I što neki čak, srećom vrlo retki, to rade svesno, znajući tačno ubojitost svojih reči, a ne mareći. Na stranu sve to.
Ono što je važno je tvoja rana. Ako to sve osećaš tako, onda daj toj svojoj boli ime. Reci da se zove Trauma. I istinska je to Trauma. Golema tuga zbog toga što nisi dojila svoju bebu. Ili što je dojenje trajalo kratko, što nikada nisi stigla do toga da bude mirno i lepo.
I sada kada ta tuga sada ima ime, onda možeš da joj pogledaš u oči. I shvatiš da je to tvoj problem, a ne njihov. I da nikome ne treba da se pravdaš, i da nikome ne moraš ništa da pričaš, osim samoj sebi. Sebi treba da pričaš.
Svoj lek potraži duboko u sebi. Tamo gde sva mudrost ovog sveta leži. Prizovi u mislima svoje pretkinje, svoje boginje, neku jaku i sigurnu sebe, pa ih pitaj da ti kažu nešto lepo. Pusti ih da ti kažu da je oduvek, od kada je sveta i veka bilo žena koje su dojile i drugu decu iz sela,
čije majke nisu to mogle. I da je oduvek bilo žena koje nisu mogle. Pusti ih da ti kažu: „I ja sam jedna od tih. I ja nisam dojila. Kaži mi šta te brine?” I onda im daj da te teše. Da ti kažu da nikada ne sudiš sebi nepravedno, znajući sada ono što tada nisi mogla znati. Imajući snagu sada koju tada nisi imala. Daj im da te sokole, jačaju, uliju ti božansku snagu. Da konačno vidiš pravu dimenziju toga.
Jer šta je dojenje naspram ostatka materinstva?
Na koliko ćeš sve trka ostaviti sve te dojilje iza sebe daleko u prašini?
Jer ćeš svoju bol iskristiti za dobro, da narasteš. Da nadoknadiš. Kao večito gorivo. Kao što je i cilj sa svakom traumom. Da nakon nje budeš jača i bolja nego da se nije dogodila.
Ako nakon ovog teksta u komentaru nečijem pročitaš opet, jer rekoh ti da takvih ljudi ima mnogo.
- da je samo trebalo da slušaš pravu savetnicu,
- da ne postoji mama koja ne može da doji,
- da svaka žena ima pravo na izbor
- i slično nešto,
Zahvali joj se u sebi na savetu i pomisli kako je ona promašila mesto. Debelo promašila mesto. Jer ovo nije tekst za buduće dojilje, one koje tek treba da doje, pa da te ohrabruje ili vaspitava pravilno.
Ovo je tekst za mame koje nisu dojile. Nisu. Gotovo. Svršen čin. Bilo, pa prošlo. Savet nepotreban i neprimeren.
Jer kada je trauma nedojenja u pitanju, kao i druga trauma, svaka naknadna pamet, svako „trebala si“, svako minimaliziranje,
svako banalizovanje tipa „tvoj izbor“, svako dovođenje u pitanje nečijeg načina da sebi tada pomogne, svako naknadno natrljavanje nosa,
predstavljaju ozbiljnu sekundarnu traumatizaciju.
I nije im ovde mesto.
Izvor: Željka Kurjački
Doji i pusti druge da ne doje
U Srbiji je procenat majki koje doje i dalje prilično mali, pa tim pre mnogi još nisu ni imali priliku da se priviknu na ovakve prizore. Zbog toga se negativne reakcije posmatrača pre mogu svrstati u vrstu kulturnog šoka, nego neke osvešćene „laktofobije“ protiv koje se treba boriti.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Ja sam to jednom lepo objasnila… ukazala mi se prilika da komsinici koja nakon 5 godina braka jos nije imala dece a dala je sebi za pravo da mi kaze da je ona nacitana na tu temu i da ja tu nesto pogresno radim kad nemam mleka odgovorim da ni meni nije jasno kako ona nema jos dece da sam sigurna da nesto pogresno radi.