Piše: Sandra Todorović
Čini mi se kao da je prošao trenutak, kao mali bljesak kompresovanog vremena od momenta kada sam bez ikakvog normalnog razloga, revoltirana i u najgorem stadijumu puberteta odlučila da pobegnem od kuće. Beše to početak srednje škole.
Sad kada bi me neko pitao zašto sam to uradila, ne bih imala odgovor koji ima smisla i logike. Znam zasigurno da sam svojoj sirotoj majci napravila čir na želucu, jer sam žensko dete, samo na ulici, u zlim vremenima u eri bez mobilnih telefona. Ona jednostavno nije znala gde sam, niti je bilo šanse da zna. Te dane sam provela kod drugarice kojoj roditelji nisu bili kod kuće. Nisam išla ni u školu, jer sam znala da će me roditelji prvo tamo tražiti.
Nekoliko dana je trajao taj moj revolt. Od mene ni traga ni glasa. Onda mi je sve to dosadilo, a i mozak je počeo da signalizira osećaj odgovornosti i pokajanja. Vratila sam se kao da se ništa nije desilo, kao zvezda koju publika predugo čeka da se pojavi na sceni, zalupila sam vratima i bacila ranac u ugao sobe. Sećam se dobro pogleda moje majke. Srećna što sam se vratila živa, što nisam unakažena, silovana, mrtva… a bes joj je izbijao iz svake pore na telu. Roditeljski bes je najgora vrsta besa koji živ stvor može da proizvede.
Nije me pitala ni gde sam bila, nije me grdila, ni kaznila… Rekla je samo: „Ručak ti je na šporetu„, zapalila novu cigaretu i nastavila da gleda u prazno.
Ćale me je uhvatio za ramena i staklastim pogledom, kao da će zaplakati rekao:
Nemoj nikada više da si ovo uradila.
Ja sam rekla: Neću.
Draga mama, tekle su mi 2 puta suze. Prve sto si shvatila i pokajala se za svoju gresku a druge, zato sto sam se setila svoje situacije. Da sam otisla, nikada ne bih imala priliku da bacim besno ranac u cosak, ne bi imala priliku da se vratim…o da pomisljala sam mnogo puta da odem i zato je postojao razlog…