Da li vas hvataju tinejdžerske “bubice” (ili su vas hvatale) da jednostavno odete od kuće – iz radoznalosti, od muke, iz zezanja, kao buntovni ste? Kolumnistkinja Monda Sandra Todorović je jednom to uradila. I NIKAD VIŠE!
Za tih nekoliko dana sam propušila. Činilo mi se da sam se promenila. Bila sam svesna da sam uradila nešto mnogo loše, da sam beskrajno povredila one kojima je do mene najviše stalo. Bez izvini mama, bez izvini tata, ćutala sam i čekala da vreme opere bes sa njihovih lica.
Sinoć sam ušla u sobu u kojoj spavaju moja deca i udahnula duboko. Udahnula sam nešto što polako prestaje da postoji. Iz godine u godinu njihov miris dobija zrelost kao vino. Tri glave su spavale, svaka na svom jastuku, bezbrižno snevale, a ja sam ih gledala u polumraku i osetila onaj majčinski strah da će im se nešto loše desiti i da će ne daj bože uraditi istu glupost kakvu sam i ja. Disali su duboko, tiho, ujednačeno. Stajala sam između tri udisaja, skamenjena. Poželela sam da ih probudim i da im unapred kažem kakva ih sve zla čekaju iza šarenih vrata koja će se ispred njih svakodnevno otvarati.
Znam da ćemo jedni drugima govoriti stvari koje ne mislimo, povređivaćemo se međusobno, patiti jedni zbog drugih, udaljavati se i zbližavati, lagati zbog gluposti, praviti poremećene prioritete. Kažnjavaćemo se ćutanjem i ignorisanjem, inatićemo se danima, pravićemo budale od sebe jedni pred drugima… Ali naši smo, mi smo hrabra mala porodica koja je preživela situacije u kojima bi mnogi pamet izgubili i klonuli duhom. Tako se manifestuje život. Ne postoje porodice iz reklama za margarin. Verujte mi. Samo me nemojte nikada kazniti revoltiranim odlaskom od kuće, NIKADA!
Napolju deca nestaju kao maslačci. Neke pronađu, neke nikada. Mislim da bi mi se u trenutku kada biste otišli, krv zaledila, mozak stao i da bi svaka ćelija u meni plakala na sav glas. To nijedan savesni roditelj nije zaslužio.
Mazila sam ih po svilenim kosama, a suze su prosto izletale iz očiju. Tiho sam im pričala, nadajući se da će možda moje reči bolje prionuti uz pamet kroz snove.
Budite mudri, slušajte svoje instinkte… ne činite gluposti. Ja sam tu da vas upozorim kada je nešto glupost. Dobro znam šta je grad, kakvi su ljudi i šta vas čeka. Držite se jedni uz druge, i uvek se poštujte i pomažite. Nikada nemojte jedno drugo kažnjavati u bilo kom smislu. Život je težak i svi će nestati oko vas, svako za svojim životom. Ostajete samo vi, jedni drugima… Ako se budete oko para posvađali, kunem vam se iz groba ću ustati da vas išamaram.
Uvek ću biti tu i nadgledati vas. Zauvek.
“Mama, što plačeš? Šta ti je?”.
“Nemoj slučajno da si ikada pobegla od kuće! Nikada! Jesi me čula?”.
“Neću mama, obećavam. Daj mi malo vode, žedna sam…”.
“Obećaj još jednom, da budem sigurna”.
“Obećavam”.
Izvor: Mondo
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Draga mama, tekle su mi 2 puta suze. Prve sto si shvatila i pokajala se za svoju gresku a druge, zato sto sam se setila svoje situacije. Da sam otisla, nikada ne bih imala priliku da bacim besno ranac u cosak, ne bi imala priliku da se vratim…o da pomisljala sam mnogo puta da odem i zato je postojao razlog…