– ‘Ajde, sine, ustani, Božić došao… ‘Ajde, domaćine moj… A pri reči “domaćine” osetim kako ti nabrana, topla usta zadrhte, i suza kane na moj vreo obraz.
Ujutru, samo popovi ako odstoje službu, a ovi ostali samo pripale sveću i odmah izlaze natraške, krsteći se mnogo, brzo, užurbano, kao da odužuju nešto. Iz dimnjaka po kućama počne da kulja gust, smolast dim od pečenja, mesa, kobasica. Cela ulica zamiriše na pastrmu. Kroz kapidžike i po avlijama počnu da promiču žene, zajapurene, noseći čaše, stolice. Ulicom po deset njih idu. Ovlaš zabacili kolije, cipele im dobro neobuvene, jer ih svakog časa skidaju, oči im se zakrvavile i ovlažile. I već počeli, koga god sretnu od dece i slugu, da šilju po Fatimu, čuvenu, prsatu Ciganku s belim licem, crnim i okruglim očima. (Nju je, posle, opština morala silom da uda, jer, kad se s njom nađu, onda zaborave i ručak, večeru i noć. Do zore piju rakiju, kite je i oblažu novcem, svoje žene biju i teraju iz kuće radi nje.) Učas se sve promenilo. A i u vazduhu kao da struji golicava raskošnost i izobilje. Gde god se okrenete, svuda žagor, pesma, svirka. Svirači samo niču pred kućama, zajedno s gomilom dece. Zurle pište, bubnjevi biju, da se tresu prozori i gase kandila.
Samo kod nas! Eh!… Odavno smo ručali, i to većinom jučerašnja jela, što su nam ostala. Posle ručka izišao sam na kapiju da slušam svirku, pesmu i gledam gde se ludi Menko pijan valja po ulici, raspasuje i baca sa sebe odelo. Kad se povratim u sobu, majku ne mogu da poznam. Obukla se u stajaće ruvo, oprala glavu, zabradila se lepo šamijom, te joj obrazi odskočili. Sela do prozora i sa zavučenim rukama u pazuhe gleda na ulicu, naslonjena čelom na okno. Mada joj je lice smežurano, ipak joj sada došlo čisto, mirišljavo, a oko jagodica izbila jedra, topla rumen. Na njenom, istina starom, ali jakom vratu vide se gde brekću i trepte vene. U sobi tek što se staložila prašina od čišćenja posle ručka. Na sanduku, u starom poslužavniku, stoje poređane čaše, do njih velika čeprnja vina, a u kujni testija, takođe puna vina, u koju smo izručili iz svih sudova što su nam bile poslale bogatije komšije. I kafa je bila skuvana u loncu, i meze je bilo spremljeno, sve je bilo spremljeno. Ali uzalud, kad nikoga nema da ga ugostimo i dočekamo. Što je dolazilo, to je došlo izjutra, na rakiju, kao da nas štede, jer znaju da nemamo, i zato su dolazili ujutru na rakiju, pošto se tada ne zaseda i ne pije tako mnogo. A mi ne bismo štedeli. Kako bih ja njih dvorio, gostio, slušao ih i, najviše, pojio, samo da oni nama dođu, da nas neštede, nego da smo i mi kao svi!… Zato, valjda, majci igra težak osmeh, i oči je počele da svrbe gledajući kroz kapiju na ulicu, po kojoj svet vrvi, promiče ispred naše širom otvorene kapije, a niko u nju ne ulazi, te nam dvorište i kuća pusti i tužni. A odasvud, sa sviju strana, po komšiluku pesma, svirka, veselje. Pa čak se već zašlo i u piće.
Eno: Jovan Palamar zaseo nasred kuće. Izbacio mangal i peć – vrućina mu, polomio sve čaše, i privukao tendžeru i iz nje pije. Goste ne dočekuje stojeći, ne da im da idu, već oni moraju posle da se kradu i tako odu od njega. Rista bojadžija već se pobio i zatvorio kuću. Seo na doksat, puca iz puške, silom nagnao ženu da peva, a on iza sveg glasa grdi i psuje gospodu “stoparce”. Iz nekih dvorišta čuje se kako tutnji kolo, zveckanje dukata i dubla u nizama, na grudima devojaka… A od Stojana Donjovranjčeta dopire pisak dece, plačžene i njegova vika. Traži konja i sablju, neku staru, veliku, koju je za vreme oslobođenja dobavio odnekuda. Zatim, eto ti njega na svome vitkom i besnom doratu, obučen u vojničke, crvene pantalone, sa šajkačom na glavi, s praznim redenikom i isukanom sabljom. Ulazi na kapije, uskače s konjem u sobe, goneći ispred sebe svirače i Fatimu, koja se, u belim, svilenim jelecima i šalvarama, vije oko njega, igra mu, zapara palcem dahire, pevajući besno iz sveg glasa:
Ja ne žalim snagata moja!
Žalim srmali jelek,
žalim srmali jelek!
– Ovamo, bre! – odjednom se ču ispred naše kapije.
Majka skoči. Suza joj se skotrlja. Na našu kapiju uđe zanoseći se, sa zavaljenom šubarom, našč’a Jovan, ortak i pobratim pokojnog oca, a za njim, tiskajući se, svirači.
– Ovamo, – govori im on, i pokazuje na našu kuću. – I u ovoj se kući pesma poje.
Za majku ne znam kako je izašla preda nj u kujnu, samo meni znam da srce stade.
– Ej, domaćine! – viče č’a Jovan penjući se.
– Tu smo, tu! – odgovara mu mati, grcajući i trudeći se da se pribere.
– Hristos se rodi, domaćice! Kako, gde je domaćin?…
– Tu je, tu je! – pokazuje na mene i nudi, čak i Cigane propušta u sobu. Ulazi č’a Jovan; ljubim ga u ruku; on, saginjući se, mene u čelo, obuhvativ celu moju glavu u svoje suhe, stare ruke. I seda nasred sobe, prekrstiv noge.
– Sviri, bre! – zapoveda Ciganima, koji su se zbili uza zid.
– Šta, gazdo?
– Domaćin šta hoće! – i pokazuje glavom na mene. Cigani gledaju u mene iščekujući, a ja crvenim od zabune i sreće. Majka ulazi i u prolazu šane: “Kaži: Ðul miriše, đul se rascvetao!” – Kažem ja to Ciganima.
– A! aferim! – poskoči č’a Jovan od zadovoljstva što sam mu pogodio baš tu, njegovu pesmu. – De sad! To da svirite!… – I počne da im priča o nama, našoj kući, ocu, s kojim je on jeo so i hleb, i tolike godine ortak bio: kako se kod nas nekad po tri dana pevalo, veselilo. A, opet, od Cigana nađe se neki koji je oca lično poznavao, svirao mu nekad. Majka, sirota, klecajući od sreće, i njima, Ciganima, daje, ne iz čaše, već iz stakleta, svu rakiju, i nudi ih, daje im mesa, hleba, a oni što ne pojedu guraju u pazuhe ili pojaseve.
– Zlato, sestro slatka. Nemoj. Sedi! – zaustavlja je. – Ima ko, – pokazuje na mene. – Eto ga, neka služi on. Vidiš li ga koliki nam je porastao? Sedi ti, tako, do mene.
I pomiče se, da joj načini mesto. Majka seda, klekne, i nudi č’a Jovana, a ruka joj drhti…
– Kusni, Jovane. Obiđi. Ja baš za tebe ostavih. Hvala ti što si nas se setio, – i ne kazuje svoj bol, ne govori o sebi, već o meni. – Da mu je otac živ, drukčije bi sad bilo, a ovako… Ali hvala ti, hvala što si se bar ti setio i došo nam.
– Ja! – vikne č’a Jovan uvređeno. – Zar ja da zaboravim ovu kuću?! – Pa, da bi posvedočio, okreće se i silno zapoveda: – Sviri, bre!
I Cigani zasviraju. Zapišti zurla, pa mislim da se čuje čak u Tursko. Bubanj bije, staklo igra u ćerčivima, kandilo prska, i s greda, ozgo, pada crvotočina. Napolju mrak s vlagom. Č’a Jovan peva zavaljenim, istrošenim, sitnim glasom:
Ðul miriše, đul se rascvetao!
A majka, sa suzom koja joj polako, polako mili niz obraz, gleda me gde gologlav stojim između njih i svirača i dvorim ih, s očevim sahatom na prsima, pa kao da mi veli:
– Božić, sine. Vidiš li?
1900.
Odlomak iz knjige “Licem prema Božiću – božićne priče srpskih pisaca od 1900. do 1941”, Službeni glasnik – Gramatik 2015
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
1 komentar.