Lepo mi se, tada, ne ulazi ni u jednu radnju. Ne mogu da podnesem tu histeriju kopanja po rafovima, to otimanje haljina ako na njima ima makar i jedna šljokica da se cakli. Tu žensku netolerantnost, coktanje ispred kabina za presvlačenje i gunđanje u beskrajnim redovima na kasi. Mislim, pa ko vas je terao?
Kreće naravno i nenormalno bombardovanje reklamama za igračke. Beba koja plače, piški i kupa se. Oni koji posegnu da je kupe deci, neka se zapitaju da li im možda dete šalje signal da mu treba brat ili sestra. Ako već imaju brata ili sestru, izvinjavamo se! Kupite im, ali da znate da će vam u radnji ponuditi još pelena za nju (u kutiji je samo jedna), i da je bočica kojom može da se hrani prazna, ali ponudiće vam i kutiju hrane za bebe – lutke! I još rezervne odeće i obuće, jer ona piški, sećate se, pa može da pokvasi presvlaku. Brat bratu, ta beba košta sa pratećom opremom kao dobar bicikl. Eto, čisto poređenja radi.
Odmah zatim tu su i andrmoce koje drže telefon, čitavo životinjsko carstvo i slogan – Sakupi ih sve! Jer kako detetu da se kupi samo jedna živuljka kad ono voli i zebru i žirafu a lavić je baš sladak….
E, sve to preterivanje u decembru me dovodi u stanje šoka. Cenzus za dečiji dodatak je trenutno upravo toliki koliko košta ta još-malo-pa-živa-beba. I da, zašto to porediti, tu bebu će dobiti onaj ko ima svega u izobilju, a dečiji dodatak onaj ko sastavlja kraj sa krajem. Te stvari se ne porede, zar ne? Ovo što država smatra dovoljnim za život jednog člana porodice za čitav mesec, opušteno nekom može da bude samo jedna od igračaka ove zime. Takav je svet. I decembar. Taj dokoni boem, koji je nekada bio mesec odmaranja od rada u polju, mesec u kome su pravoslavni Srbi postili, nedeljom se pričešćivali i odlazili na skromne slavske trpeze najrođenijih, postao je raspikuća sklon praćenju trendova i mejnstrimova.
Jedino se još oni divni starinski praznici drže ponegde u ponekim porodicama. Praznici kao što su Detinci, Materice i Oci kada se simbolično vezuju roditelji ili deca i provode čitav dan u posebnom raspoloženju i razmenjuju simbolično pokloni.
Sve drugo nam je nekako nametnuto i maskirano u lažni sjaj. Dok se još od novembra cakle ukrasi na ulicama prestonice, teško obolelu decu još uvek lečimo sms dobrovoljnim prilozima. Baš kao u jednoj dečijoj pravoslavnoj pesmici, ovo pred–Božićno vreme je baš tako – Sve u ime Gospoda Hrista, a Hrista zapravo nigde…
Jedina svetla tačka u ovom periodu su mi slobodni dani koje imamo oko Nove godine, koju svesrdno kuliramo. Dani u kojima smo upućeni jedni na druge više nego inače, obično smo zavejani, nigde ne mrdamo i ništa nije hitno. Ni jedan posao nas ne čeka. Do daljnjeg. Deca tada spremaju kolače, prave Božićne aranžmane, čitaju nam naglas, dremaju u foteljama, golicaju se ili idu na sankanje i grudvanje. Tih dana pravimo se da je vreme stalo. Nema nikakve satnice ni oko čega. Važno je uživati i odmoriti. I ugasiti telefone i televizore.
I godinama unazad, maštam o jednoj istoj stvari tih dana. Dopustim sebi da me sanjarenje odnese mislima na Taru, zavejanu snegom, i u jednu toplu malu kućicu pod jelama gde nema struje ni kablovske ni dometa. Samo puno nacepkanih drva, knjiga i sasvim dovoljno namirnica da nas četvoro provedemo tih nekoliko dana. Ujutru im pečem hleb i puštam da se probude sami. Vatrica pucketa i napolju se cakli jedino sneg i inje na granama četinara. U miru i bez igde ikoga odmaramo glave od sveta i svega što nas čeka u našoj svakodnevici… I sankamo se, a uveče čitamo uz svetlost fenjera i pijemo kuvano vino i kakao….
Jeste, mnogo tražim. I da liči na jedan od onih patetičnih filmova o Deda Mrazu, ali puštam mašti na volju, jer samo bi par takvih dana učinilo da možda nekada, negde, slučajno opet zavolim decembar i lakše preguram tu bolesnu prednovogodišnju euforiju, sa kojom nemam baš ništa zajedničko.