Piše: Kata Granata
Volim kada se smejete zvonkim glasićima, kad me grlite i mazite lepljivim ručicama, vičete u glas ” Volimo te”. Topim se od miline svaki put kad vam se oči zasijaju a ustašca naprave onaj najslađi oblik, srcastog O, kada ste nečim iskreno oduševljeni. Uživam u vašim pitanjima i zaključcima, vašim istraživanjima sveta i odnosa oko nas. Kada me pitate “Zašto nas mesec prati ili ko je brži, voz ili avion?”, kad ne sačekate odgovor, već pustite svojoj mašti na volju.
Vi ste moja deca. Odabrali ste baš mene za vašu mamu. Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti zbog toga. To saznanje čini da se osećam posebnom, voljenom, da moj život ima neki viši smisao. Malo je reći da sam počastvovana što ste vi baš moja deca.
Često me zaboli misao da neću stići da vas dovoljno volim. Da prebrzo rastete, da sam često previše umorna a vi mali i zahtevni, da nam dragoceni trenuci izmiču neosetno. Već sad žalim za svakim trenutkom koji nisam uspela da osetim u srži svoga bića, koji sam pustila da mi izmakne. Kada ste pali a ja vas nisam utešila, poljubila da prođe, kada sam vikala i bila odsutna, nervozna zbog nereda i neposlušnosti, što sam očekivala više a davala manje.