Dok je sunce grejalo, dok kroz šumu nisu prolazili hladni vetrovi, kesteni su spokojno leškarili na svom perastom lišću, a žir se povazdan njihao na ljuljaškama grana. Znali su da jednom moraju otpasti s drveta, ali im se to činilo beskrajno daleko i kao da se gotovo i neće nikad dogoditi. Gledali su radoznalo sa svoje visine zemlju pod sobom. Ponegde je rasla trava, ponegde ležala prašina, tamo-amo bilo razasuto kamenje i suvo lišće. I bezbroj buba je milelo u tom malom prostoru što ga je pokrivao hlad hrasta i kestena.
Ali jednoga jutra neprijatna vlaga i hladnoća probudi kestenje. Nebo je svanulo sivo a šuma se progrušala žutim listom. Kesten koji je ležao na grani do hrasta, sjajan kao ogledalo, gurnu svog suseda, patuljka žira, i uplašeno mu šanu:
Žire, mali brate,
vidiš nebom oblake,
ždralovi ih prate.
Vidiš lišće opada
sa drveća žuta.
Strah me jutros spopada
šta će biti kad padnem
u prašinu puta.
Žir ne htede odmah da se poda tuzi. Zanjiha se nekoliko puta na svojoj lisnoj ljuljašci, nakrivi fes; ali kad i njega hladnoća uštinu za nos, sneveseli se. Obojica su osećali da je jesen na pragu i da će ih uskoro vetar otrgnuti s grane. U razmišljanju ih prekide korak severca po opalom lišću i opet se kesten javi:
Žire, mali brate,
čuj jeseni hod.
Stiglo vreme kada
sa drveta pada
suvi list i plod.
Žirić pogleda na mutno nebo pa mu zatim pogled pade na zemlju. Bube su od zime bile još manje postale; zelena boja trave dobila žućkaste prelive. Žirić opazi i kako se zemljina mrka koža sva naježila od hladnoće. I tada mu bi jasno da će kroz koji dan ležati na zemlji pa se uze moliti:
Bože, daj kad otpadnem,
da na kamen ne padnem,
već u žutu travicu
i u lisnu postelju,
da ne slomim ručicu,
ne razbijem glavicu.
U taj mah naleti čitavo jato vetrova i ču se kako suvo granje pucketa a lišće uplašeno šumi: kako lešnici i orasi, kestenje i žir lupka o zemlju.
Naš žirić u strahu zatvori oči misleći da će ga vetar već toga puta oboriti. Tek kada se opet sve utiša on progleda. Na zemlji su ležala čitava mala stada žira i kestena još začuđena šta ih je snašlo. Svaki čas se čulo zapomaganje. Neki debeljko žir je vikao:
Razbio sam nosić,
izgubio fes!
Crvenkasti skoro kao pesnica veliki kesten stenjao je:
Mene vetar pravo
o kamenje: tres.
Žirić se osvrte da vidi da li je još na grani njegov sused i spazi ga gde se šćućurio među lišće ne usuđujući se da pogleda ispod sebe na zemlju. I s vremena na vreme, tako sklopljenih očiju, molio se:
Vetre, dobri vetre,
ne budi mi zao!
Kada budem s grane
na zemljicu pao,
spusti me u meko
gnezdo lišća suva,
neka mi se o kamen
čelo ne ugruva.
Pri novom naletu vetra žirić i kesten se uhvate za svoje grane želeći da ih bar još ovog puta mimoiđe sudbina njihovih drugova. Međutim bilo je došlo vreme da i njih dvojica odu na zemlju. Žiriću se učini da se zaniha na nekoj divovskoj ljuljašci koja ga ponese visoko pa kao da spusti negde u provaliju.
Hladan vazduh ga zapahnu, u ušima zazvižda, a fes mu slete s glave. I zatim kao da se uže na kome se nihao naglo prekide i on se nađe na zemlji. Tad bojažljivo otvori oči i vide se na smetu tek opalog hrastovog lista, a nedaleko od sebe spazi svog drugara onesvešćenog na busenu trave. Žir mu doviknu:
Kestenko, crvenko,
preni mi se, preni,
doziva te žir.
Kraj nas su jesenji
listovi šareni
i opet je mir.
Na njegovo dozivanje kesten otvori oči i poznavši ga dokotrlja se do njegovog smeta. Obojica su bili zadovoljni što se u padu s grane nisu ugruvali, ali ih sada zabrinu šta će dalje s njima biti. Žirić reče:
Možda će nas pronaći
ruka kakvog đaka.
Na to kesten dodade:
Možda će nas podići
sa zemljice baka
unuku da nosi.
Posle nekoliko časaka opet se tužno javi žir:
A možda će do nas
sutra rano pasti
čiji gladni prasci.
Kesten još tužnije nadoveza:
Ili će nas u potok
sneti bujne kiše,
pa da dragi zavičaj
ne vidimo više.
Neko vreme posle toga već se suton stade spuštati. Stado opalog žira uze da se sprema za spavanje. A pre nego što će se zagnjuriti u lišće kleče zajedno sa našim žirićem i očita večernju molitvu:
Bože, daj nam ostati
tu, između biljaka,
i rođaka piljaka,
u šumskome hladu.
A stado kestena sa kestenkom-crvenkom prihvati:
Da nas deca seoska
u krioce ne skupe
pa nas ne prodadu
daleko u gradu.
Izvor: Detinjarije.com