Već si sedmi razred, drugo polugodište teče uveliko i prvi put plačeš zbog nekog predmeta, prvi put vidim kako provodiš sate i sate radeći nešto predano a da to ne daje rezultate…
Govorim ti staru poslovicu, da maslina daje najviše ulja kad je najviše pritisnuta. Podržavam te i spremam tvoja omiljena jela. Držim ti palčeve i molim se za tebe. Ali ne vredi… dok se ti sama ne pridigneš, imaš samo golu motivaciju – taj famozni prijemni. Nemaš volju, radiš je i mrštiš se. Misleno ratuješ sa nečim što pokušavaš da savladaš… a to tako ne ide.
Pričam svašta. Pokazujem ti slike Nika Vujačića i njegove reči, citiram svete oce i svetitelje… ali u tebi još nije nestao otpor. Radiš i trudiš se to je jasno, ali mrziš sve to. A prvo moraš da naučiš da ne mrziš nešto što radiš… to je čini mi se tajna uspeha. I to ne može niko da te nauči. Nema tog lajfkouča ili kako se već zovu svi ti premudri koji rečima osvajaju svetove. To moraš sama da shvatiš. I verujem da će od tada sve krenuti. Ne očekujem da ćeš jedno jutro ustati i poželeti da upišeš matematičku gimnaziju ili da ćeš doći sa peticom iz matematike. Ne. Verujem da ćeš, kada se to dogodi, dobiti jednu stabilnu trojku i ponovo postati moja vedra devojčica koju malo toga može da nasekira. I kojoj malo toga može da napravi problem.
Ja sam rešila da jednom za svagda stanemo na rep toj stoglavoj aždaji. Ako ništa što sad radimo ne bude dalo rezultat, lepo ću dići kredit.
Pričam ti (iako nisam baš sigurna ni da li je istina, a neko mi je nekada to rekao) kako je čuveni nemački nobelovac Tomas Man ponavljao razred i to baš zbog, zamisli, maternjeg jezika! Pao čovek iz nemačkog.
I onu priču za koju sam već sigurna da je istinita, kako je matematika mučila Ivu Andrića. I kako ja na kraju osnovne škole pao na popravni, a nastavnik matematike mu rekao:”E, moj Ivo! Ništa od tebe neće biti!”
Tada si se prvi put te večeri nasmejala, iako kroz suze. I obećala mi da nećeš ostaviti sport. I da ćeš nastaviti da se trudiš kao i do sada.
A ja, ja sam rešila da jednom za svagda stanemo na rep toj stoglavoj aždaji. Ako ništa što sad radimo ne bude dalo rezultat, lepo ću dići kredit. Jeste, bilo bi smešno da nije tužno. Ali hoću. Naravno da bih obožavala da imamo nekoga u komšiluku ili u familiji ko bi imao dovoljno znanja i vremena da ti pomogne. Ali, kao što to obično biva u životu, onaj ko zna – on nema vremena, a onaj ko ima vremena i ko bi sve učinio za tebe – on ne zna. Takav je život. Ali rešenje uvek postoji. Zamišljam bankarkin izraz lica kada na pitanje koja je svrha kredita, ja kažem- časovi matematike!!! Crni humor, šta ćeš…
Ali, dete moje, i ako do kredita stignemo, znaću da si se borila kao lavica. Da si izgarala i radila i trudila se. I hoću da uvek ostaneš takva. Da znaš da šta god da počneš u životu, ako radiš svakodnevno i predano rezultati neće izostati. Danas, da sasvim sama počneš da učiš kineski ili bilo šta -koliko god da je teško, ako redovno radiš na tome, savladaćeš ga.
Sa divnih ali ranjivih 13 godina, sve što počneš sada, daće svoje plodove. Kao što bi rekao Zmaj:
Ko ne radi, taj se pati,
Ko ne uči ne mož znati
A neznanje čeka sram.
Sedi, Ano, kad je tako,
Al odjako, al odjako,
Ne igraj se povazdan!
Samo istraj! I bori se! I uči! I veruj mi, ako poželiš, moći ćeš da osvojiš svet!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.